Postao/la Hajdi » 16 kol 2005, 14:04
Očekivala sam da će treći porod biti vrlo sličan prvom i drugom, ali sve je ispalo drukčije nego što sam očekivala. Bila sam već 3 dana preko termina i to mi je bilo nešto nečuveno. Šogorica je prenijela 12 dana i ja sam se samo nadala da neću i ja toliko dugo. Nisam više mogla sjediti, sve mi je padalo iz ruku, bilo mi je već svega dosta. Na sreću su djeca bila na moru pa sam prijepodneva provodila na forumu a navečer se znojila ležeći na kauču. Ponestalo mi je ormara za pospremanje, složila sam u albume 1600 fotografija, prala sam zavjese i prozore, ukratko nisam više znala što bih sa sobom. Nakon poučnog razgovora s frendom kome je žena išla rodit nakon što je ukuhala kompot od 20 kg
eskvi, sjetila sam se da imam oblatne i da mogu napraviti napolitanke za sljedeći dan kad su trebali doć moji i dopeljat cure s mora. Kremu sam kuhala lijepo na pari, kako i treba biti, miješala miješala za štednjakom sat vremena, namazala oblatne i stavila u frižider. U 19 sati krenu vijesti na tv i ja legnem na kauč. U 19.30 osjetim jedan lagani "puk" u trbuhu ali sam pomislila da me vjerojatno bebica boksa. Nakon par minuta zazvoni telefon, ustanem da se javim i PLJUS oteče mi voda! Zvala je moja mama da me pita smije li Luciji dati urološki čaj, a ja joj smeteno odgovaram da naravno da smije i da letimo u rodilište jer mi teče plodna voda. Spremili smo se dosta
zo ali ja sam bila strašno nervozna jer sam prva dva puta nakon što su mi probušili vodenjak rodila vrlo
zo, pa sam stalno požurivala MM-a i sve što je radio činilo mi se jako sporo. Putem u autu osjetila sam samo jedan trud, a svaki semafor bio je crven, svi vozači ispred nas spori i nespretni a voda teče li teče. Sjedila sam na ručniku pa nije bilo tako strašno ali sam u rodilište došla s mokrim hlačama .. glupog li osjećaja. Uletimo odmah na prijem, stave me na ctg ali trudova nema. Otvorena 5 cm, dijete još visoko. Polegnu me na kolica i voze u porođajni blok. Ljubazna sestra pita hoću li klistir i ja molim da mi daju jer imam problema sa stolicom. Nažalost ne smijem hodati nego ležim i kroz prozor promatram kišu, prolaznike i naš auto na parkingu. Zbog bedastog ležanja klistir ne obavlja svoju ulogu. Dolazimo u sobu za porod, opet ljubazna babica, ugodna liječnica kaže da je vrat 5 cm otvoren i jako elastičan, ali pravih trudova nemam. MM i ja pričamo, gledamo ctg, trudovi su na 4, 5 min ali nije to to. Babica me gleda, kaže da imam puna crijeva i daje mi kahlicu na kojoj sjedim valjda sat vremena, trudim se ali mi ne uspijeva. Babica predlaže drip ali ja molim da mi da još malo vremena, možda prorade moji trudovi. To se nažalost ne događa i nakon još jednog neuspješnog sjedenja na kahlici odlučujem se za drip ali izjavljujem da se bojim da će umjetni trudovi biti previše bolni, a babica mi obećava najmanju moguću dozu plus masku za disanje ako me bude jako bolilo. Prva dva truda osjećam ali nisu neizdrživi, treći trud osjećam strahovitu potrebu da se pokakam i stresaju me grčevi, a četvrti trud se to i dogodi protiv moje volje. MM zove babicu, u sekundi me urede i okreću na leđa, hvataju me grčevi u nogama pa ne mogu ništa. Dijete je na svome putu kroz porođajni kanal istisnulo tu groznu blokadu. Sljedeći trud tiskam tiskam i stenjem da me peče, osjećam onaj čuveni "ring of fire" na međici ali me ne režu i ne pucam. Glavica je vani, sretna dašćem jer je najgore prošlo. Još jedan trud i malo klizavo tijelo spuštaju meni na trbuh. Čujem glas "imate dečka, čestitam!" i prvi put grlim svojeg malog Jakoba. Jakob se ljuti i plače, protestira. MM reže pupkovnicu, smije se jer su ovaj put škare oštre. Jakoba uzimaju,
išu, pokazuju mi narukvice s
ojevima. MM grabi kameru i snima Jakoba dok ga važu i oblače. Rođen u 1.10 ujutro, težak 3840 g, dugačak 53 cm, najveći od sve troje. Opseg glave 36 cm. U međuvremenu se porađa i posteljica, cijela je kao što lijepo mogu vidjeti. Obučenog Jakoba mi daju u naručje i odmah ga stavljam na prsa. Grabi
adavicu kao da je to radio već sto puta i vuče, siše snažno. Ostavljaju mi ga na prsima, prigušuju svjetlo i odlaze. MM i ja ostajemo sami s našim sinom, radimo prve fotografije i zovemo moje i njegove roditelje. Svima ostalima MM šalje sms-ove. Presretni smo da je sve do
o prošlo i da u rukama držimo naše dijete koje smo tako dugo čekali. MM odlazi nakon sat i pol, a Jakob malo zadrijema a onda se opet dojimo, malo na jednoj malo na drugoj strani. Nakon tri sata babica dolazi po nas i vozi nas u sobu na odjelu. Pet ujutro, dvije cimerice su budne i doje svoje bebice. Jakob je na sreću zaspao i spavao cijela dva sata, a ja sam toliko uzbuđena da niti približno ne mogu zaspati, pa bijesno tipkam sms-ove i javljam svima veselu vijest. Prva mi se javlja Slavonka koja u 5 ujutro hrani svoju Chiaru, a onda i ostali, jedna frendica već u 5 i pol jer ju je probudio muž s do
om novostima. Telefon mi samo vi
ira od poruka i čestitki koje pristižu. Tih dva sata mi predstavlja divan zaključak uzbudljive noći. <
><
>Popodne u posjete dolaze moje dvije ljepotice koje nisam vidjela dva duga tjedna. Jedva sam čekala da ih zagrlim i izljubim jer su mi već jako nedostajale. Sretne su zbog Jakoba, stišću se k meni i najrađe bi me odmah odvele doma, vidi se da im je mama isto jako nedostajala, naročito Luciji. Teška srca se rastajemo, ali one razumiju. <
><
>Dani u rodilištu prolaze
zo, Jakob je dobar i puno spava pa se mogu odmoriti i naspavati, čak sam zadnji dan imala vremena za čitanje, nešto nečuveno što mi se još nije dogodilo. Dojimo se super i dobiva na težini, nema žuticu i već u nedjelju odlazimo doma. Odbor za doček nas čeka na dvorištu, cure skaču u zrak od veselja da smo konačno doma. Jakob spava k'o top i stavljamo ga u košaru, a ja curama čitam slikovnice dok se one stišću uz mene. Uživamo u tihoj obiteljskoj sreći, opet smo zajedno. Nina (7.7.1999)<
>Lucija (21.6.2001)<
>Jakob (4.8.2005)<
><i>Edited by: Hajdi at: 17/8/05 10:10<
></i>