Iva15 je napisao/la:Mislim da nitko ne može sad odjednom krenut trčat i odmah odradit 5 km bez hodanja. Puno njih se junači i kaže ja mogu otrčat 1 km....daš mu da proba i naravno ne uspije, uglavnom jer se razleti, krene prejakim tempom...
ja sam isto krenula sa programom sa neta...from couchpotato to 5 km, kombinacija trčanja i hodanja. I kad sam jednom uspjela spojit tih 5km, više mi to nije bio problem, koliko got da sam imala duge pauze. Tako računam i sada kad budem krenula...neću forsirat da nužno moram spojit 5 km iz prve ali znam da 3 mogu bez problema, ostane ti to u tebi, znaš koji tempo držat da ne "pukneš" i tako.
A i ja sam od onih koja je oduvijek bila sportski tip ali nikad nisam volila trčanje...i ima puno njih oko mene takvih, ali jednom kad te krene zavoliš
nikad nisam bila sportski tip, naprotiv. od sve tjelovjezbe koju sam mrzila trcanje mi je bilo najveci uzas: dosadno i naporno. zadnje cega bih se ikada prihvatila.
prosle godine u travnju me je puknulo da probam. ustala sam u 5 ujutro i isla trcati u starkama, jer nikakve tenisice cak nisam ni imala. nakon valjda 50 metera sam mislila da cu ispovracati dusu. izdrzala sam nekih 20tak minuta s intervalima hodanja.
ali sam otisla i kupila tenisice, neke jeftine, ali okej, i pokusala opet.
ispocetka sam trcala 5 km, s intervalima hodanja. prvo mozda triput tjedno, onda je preslo u gotovo svakodnevno. intervali hodanja su se smanjivali, vrijeme skracivalo, kilometraza povecavala, a ja postala potpuno ovisna o trcanju. doslovno ljubav.
nakon evo sada godinu dana (uz par mjeseci pauze ove zime) trcim svaki dan (zbilja rijetko koji prodje da ne trcim), trcim osam kilometara u cugu, bez hodanja i stajanja, kilometar pretrcim za nesto vise od pet minuta. naravno, imam dane kad sam u boljoj i kad sam u losijoj formi, ali trcim uvijek. i kad mi se da i kad mi se ne da jer cak i kad mi se ne da jednom kad krenem samo me opere adrenalin i nakon prvog kilometra mi nije jasno kako mi se nije dalo. te rijetke dane kada ne odem trcati frustrirana sam i nezadovoljna. nista mi na svijetu ne podigne razinu serotonina kao trcanje. trcanje je postalo sastavni dio mog zivota, svakodnevna psihoterapija tijekom koje praznim glavu i oslobadjam se stresa. trcim iskljucivo sama jer to je samo moje vrijeme koje ne zelim dijeliti ni sa kim, cak niti ako taj netko suti. slusalice u usima i ravna crta u glavi. i dalje sam skroz nesportski tip i uopce se ne dozivljavam nekom nabrijanom sportasicom, niti osobom koja se fura na zdrav zivot. cak niti to svoje trcanje ne dozivljavam sportom, vec kao sto rekoh psihoterapijom. ne znam sto bih kada bih ga se iz nekog razloga morala odreci.
kako bih se spremila za treking počela sam doma trčati (na traci), po nekom programu, i jako brzo došla do 5 km, 8 km... i nakon toga je krenulo... kad me opere adrenalin na trci noge mi same idu, otrčim po 18 km (koji put i zastanem, posebno na uzbrdici 
A za sada mi je u glavi Valamar trail u 10-tom, računam da bi do onda mogla počet malo trčkarat. Muža trail baš i ne privlači, on dobro čita kartu pa mu je zato treking traži pa bi on čuvao djecu....al otom potom, daleko je još do onda 
i hodala i mislila što mi to treba... znala sam se naći u poprilično opasnim situacijama i biti očajna, ali čudna je to strast...
u 9. mj.
.
Mislim, taj psihijatar je bio stvarno 
Taj je sve liječio ruzak-maršem 
