Moj mali znatiželjni skoro trogodišnjak zadnjih tjedan dana inzistira na nekim odgovorima koje mu ja zapravo ne znam točno prikazati.<
><
>Pitanje
oj 1. - "Mama, a da li ćeš ti umrati (umrijeti)?"<
><
>ja odgovorim da ću umrijeti, da kad umreš da ideš na nebo i s anđelim gledaš one koji su ostali tu dole, i
zo prijeđem na drugu temu. Ali izgleda da to njemu nije dosta, počinju pitanja gdje su anđeli, zašto ih on ne vidi i slično, a ja ignoriram, jer ne znam što bi.<
><
><
>Pitanje
oj 2 (ponovljeno 100 puta u različitim prigodama): "Mama a tko je mene rodio?". Pita još i kako se rodio, kako je izašao van iz buše, tko je rodio baku, dedu, tatu i sve ostale poznate. Pa onda "A koga je tata rodio"?<
><
>MOj odgovor je da sam ga ja rodila, da je rastao mami u buši dok je bio mali, a na odgovor kako sam ga rodila, tj. kako je izašao iz buše, sam počela raspredati priču da kad više nije htio biti unutra, da mi je nogicama pokucao, i da jevikao da hoće van, i onda je izašao. Zaobišla sam odgovor kako, i gdje, jer je to ono što ga zanima.<
><
>Pitanje
oj 3 (jako ga zanima). Ako dečki imaju pišu, a što imaju curice?<
><
>Što je uopće prilagođeno njima, takvim malima. Znam da bi trebalo reći neku vrstu istine, ali da to bude prihvatljivo, jer svako pitanje vuče novo pitanje.<
><
>Ima li nekakva kuharica za to???? <i></i>




