Nakon što sam zakoračila u bračne mirne i predivne vode, već nakon dva mjeseca od tog najljepšeg dana, koji svaka žena potajno priželjkuje da će joj se ostvariti, saznala sam da sam u drugom stanju. Otišla sam ginekologu jer sam mislila da mi zbog hormonalnog poremećaja kasni mjesečnica. Nisam ni slutila da će mi na moje pitanje šta se dešava sa mnom, za vrijeme ultrazvučnoga pregleda doktorica reći: „ Draga moja ti si trudna i nosiš blizance!“.
Suze radosnice su krenule same, a u glavi mi se vrtila samo jedna rečenica: „ Ne mogu da vjerujem!“
U to vrijeme radila sam stresan posao novinara na državnom radiju i televiziji i pokušavala otići na trudničko prije vremena. Redovno sam odlazila na preglede i bila sretna što se sve odvija kako treba. Tako sam i mislila da je sve uredu onoga dana kada sam u petom mjesecu trudnoće otišla na pregled i kada mi je na moju veliku žalost saopćeno da je jedan plod mnogo manji od drugoga i da je počeo da se odvaja od pupčane vrpce. Nakon ultrazvučnog pregleda, otišla sam po svoje lične stvari i sa suprugom se uputila u Klinički centar, jer osim što sam gubila jednu bebu i druga je bila u opasnosti. Na pregledu su mi rekli: „ Ukoliko dođe do krvarenja možete izgubiti obje bebe.“
Uslijedile su suze, bol i strah od neizvjesne situacije. Suprug je bio izgubljen, tužan i nije mogao da vjeruje da nam se ovo dešava. Nakon pet dana boravka u krevetu i primanja progesterona, na tom odlučujućem ultrazvučnom pregledu rekli su mi: „ Žao nam je, nismo uspjeli zadržati blizanca koji se odvojio od pupčane vrpce, sve smo učinili. S obzirom da nije bilo krvarenja, druga beba razvija se sasvim normalno i pretpostavljamo da će s njom sve biti u najboljem redu. Morate ostati pod nadzorom dok prođe opasnost od krvarenja zbog bebe koja se sada mora čuvati.“ Vratila sam se u bolničku sobu. Plakala sam dugo i uzdisala, nadala sam se da ću uspjeti zadržati svoje blizance i još nisam mogla da vjerujem da sam izgubila jednu bebu.
Bilo je to poražavajuće saznanje. Nakon samo 15 minuta u moju bolničku sobu došla je još jedna trudnica. Njena trudnoća ušla je u sedmi mjesec i njena beba bila je u velikoj opasnosti. Trudnica nije imala dovoljno plodne vode i beba je počela da se guši. Doktori nisu to uspjeli na vrijeme otkriti. Dok sam boravila naredna tri dana u bolnici, dobila sam vijest da su je porodili i da je beba u inkubatoru. Mislila sam da će njena beba sada biti u redu, ni slutila nisam da ću po izlasku iz bolnice saznati da je njena beba uspjela preživjeti samo sedam dana. Tada sam shvatila da sve ima gore od goreg i da moramo dalje. Na posljednjem pregledu moja druga beba napredovala je i sve je bilo normalno. Rekla sam sebi: „ Nije lako izgubiti dijete, ali imaš sreće što druga beba napreduje i što je dobro. Sada se više ne smiješ sekirati, moraš gurati dalje i brinuti se o bebi koja će se roditi.“
Nakon izlaska iz bolnice u petom mjesecu trudnoće, promijenila sam skroz svoj život. Dala sam otkaz na poslu i maksimalno se odmarala. Od sedmog mjeseca trudnoće počela sam dobijati previše kila, hormoni su mi naprosto podivljali, a u organizmu se nakupljalo previše vode. U posljednja tri mjeseca trudnoće dobila sam čak 25 kilograma. Šta god da sam pokušala nisam uspjela uticati na odvijanje dijagnoze da imam gestozu i visok krvni pritisak, preeklampsiju. Bila sam prestrašena i mislila sam na najgore.
Tri sedmice prije termina poroda zadržana sam ponovo u bolnici. Krvni pritisak pri najmanjem naporu bi mi se podizao do kritične tačke i doktori nisu htjeli rizikovati iako je sa bebom sve bilo uredu. Držali su nas pod nadzorom i redovno kontrolisali moj pritisak i stanje bebe. Nisam se smjela mnogo kretati, morala sam odmarati. Nakon sedam dana lagani bolovi su počeli i ja sam mislila da se porađam. Međutim, čitavih pet dana sam imala neujednačene bolove, lažne trudove, otvarala sam se presporo, sve to uticalo je da je beba previše uspavana, a da moj krvni pritisak raste. Doktori su mi saopštili da smo i ja i beba u kritičnom stanju i da moraju obaviti carski rez.
Svo vrijeme sam maštala da ću se poroditi prirodno i da će moj suprug prisustvovati porodu, što je on odmah prihvatio. Vijest da će me za 24 sata poroditi na carski bila je potpuno strana za mene, osjećala sam užasan strah od ishoda takvoga poroda. Stalno mi se vrtilo po glavi da neću uspjeti držati svoju bebu kada dođe na ovaj svijet, a to mi je mnogo značilo. S obzirom da sam čitala u časopisima o spinalnoj anesteziji, potražila sam svoga doktora i zamolila ga da mi sve objasni. Odlučila sam se za tu djelomičnu anesteziju, iako su mi rekli da možda neće uspjeti, jer imam previše kilograma.
Nisam htjela puno razmišljati o strahu, želja da ugledam dijete i da ga držim u naručju bila je jača od svega. Moj suprug nije mogao prisustvovati operaciji i ja sam htjela da bar ja dočekam našu bebu. Naveče su me klistirali, čitavu noć nisam spavala, a ujutro u 8 sati otišla sam na intenzivnu njegu, gdje su me pripremili za operaciju. Spinalna anestezija uspjela je iz prvoga pokušaja. Stavili su mi kateter i priključili aparat za mjerenje otkucaja srca i krvnog pritiska. Kada sam bila potpuno spremna operacija je počela.
Gledala sam u doktore, sestre i medicinske instrumente. Svo vrijeme pričala sam sa svojom anesteziologinjom o odvijanju operacije. U jednom momentu ona mi je rekla: „ Tamara , sada ćemo izvaditi bebu. „
Momenat kada sam ugledala svoga sina riječima je teško opisati. Doktor ga je uhvatio za nogice, počeo je plakati i odmah nakon toga našao se u mom naručju. Ta toplina, sreća i radost, suze koje su lile s moga lica i osmjeh u isto vrijeme, stotinu doživljenih emocija ne bih mijenjala ni za jedan osjećaj na svijetu. Tačno u 9 sati i 10 minuta postala sam majka i dobila dječaka teškoga 3 kilograma i dugog 51 centimetar.
Nakon što su mu prerezali pupčanu vrpcu sestre su ga odvele na pedijatriju.
Po odlasku moga sina doktor me je pitao želim li gledati ostatak operacije ili želim da me uspavaju. Ja koja sam se ježila na svaki spomen operacije, nikada nisam ni na televiziji mogla gledati kako operiraju ljude, smijala sam se i rekla da nema potrebe, čak sam i viceve pričala doktorima i nasmijavala sve oko sebe. Već nakon 15 minuta po dolasku u sobu na intenzivnoj njezi mobilnim telefonom javljala sam suprugu da je dobio sina, kao i svima u porodici. Suprug je jedva uspio ući na intenzivnu, jer tu posjete nisu dozvoljene. Ušao je, zaplakao i rekao : „ Hvala ti, najbitnije je da si dobro. Vidio sam našega sina, liči na mene“. Nasmijao me je do suza.
Moj sin Vanja sada ima devet mjeseci i veoma je napredna beba. Dug je 74 centimetra i težak 9 kilograma i 600 grama. Imamo sreću da je dijete zdravo i to nam je najbitnije. Moram vam reći da je dojenje najljepša stvar za majku i da je zahvaljujući tome i zahvaljujući našoj brizi za dijete, moj sin danas zdrav i napredan, dojila sam ga pet mjeseci i da sam mogla i dan danas bi to radila.
Kada me neko pita da li bih poslije teške trudnoće i svega kroz šta sam prošla ponovo zatrudnila, ja ponosno kažem: „ Sada znam šta sve trebam uraditi i šta sam propustila da uradim, ponovo ću zatrudniti i nadati se najboljem, želim se drugi put poroditi prirodnim putem. Jedva čekam svoju drugu trudnoću i drugo dijete.“
Djeca su naše najveće blago! Iako mi se život skroz promijenio nijednoga trenutka nisam požalila što sam se udala i što smo zasnovali porodicu. Kamo sreće da sam mogla na svijet donjeti blizance....Sada imam 27. godina i svaki trenutak provodim sa svojim sinom zajedno sa suprugom. Odustala sam od posla novinara i karijere urednika. Važnije mi je biti uz dijete u njegovoj prvoj godini života... A kasnije ću početi raditi i misliti o svojoj namjeri da po drugi put budem majka.
Nadam se da će moja priča pomoći barem jednoj majci koja će sutra roditi na carski rez....


i zelim da ti druga trudnoca bude lijepa i porod prirodan bas kao sto i zelis
I naravno pusa preslatkom Vanji 




i
i josh koji mirisljavi paketich!


