Odlucih malo prikazati ovdje neke situacije koje se dogadjaju kod nas pa da vidimo gdje je tu granica izmedju popustanja i kompromisa. Kod nas je to vjeciti problem. Ja se trudim napraviti neki dogovor, a na kraju ispadne da mi mm kaze da mu previse popustam.
Primjer 1 :
stavim jelo na stol i zovem D da dodje jesti. Klinac se igra u sobi i prvi put me ne cuje ili ne zeli odgovoriti. Tu mm vec lagano izlazi para na usi. Zovem ga drugi put, a on kaze da ce doci cim npr. stavi jos dva legaca. Ja kazem ok, a mm vice "odmah za stol" ! I tu vec pocne pregovor. Ja kazem da je ok da mu dam te dvije minute da zavrsi sa igrom. Nisam mu dozvolila da uopce ne dodje za stol nego sam dopustila da zavrsi ono sto mu je vazno. Da je rekao da jos mora npr. sagraditi cijelu kucu od legaca i ja bih rekla da ne moze. A mm kaze da sam mu rekla da dodje za stol, a sad ga pustam da ne dodje odmah. I to je meni malo bedasto.
Primjer 2 :
Jucer D iskopao neki svoj novcanik i hoce iz kasice prasice istresti novcice da nesto ima za stavit. I mm kaze ostavi to. Usisavao je i nije niti registrirao sta ovaj tocno hoce pa je automatski da sprijeci isipavanje novcica po podu rekao da ne moze uzmati kasicu. A mali navalio i dodje k meni, zalostan jer zeli napuniti svoj novcanik. I ja ga pitam sta tocno hoce i saslusam ga i izvadim nekoliko novcica i dam mu. I objasnim mu da ne moze sam i zasto ne moze... I opet mm gnjorg njorg, ti mu popustas. Ja smatram da mu nisam popustila nego sam nasla rjesenje da novcica ne bude po podu ili tko zna gdje, a da dijete dobije par kovanica. Tak je bio sretan sto je i on imao pun novcanik!
Ne znam. Nekad mi je toliko tesko s njima dvojicom da se osjecam kao da imam dvoje djece. Nisam ni ja savrsena. Reagiram i ja ponekad prenaglo, a i priznajem da popustim ponekad pa bude kako on hoce. Npr. za spavanje se dogovorimo da nema dolazaka u nas krevet jer ima svoju sobu, svoj krevet, svoje igracke tamo... i onda trazi da zaspi kod nas. Pa se tu malo natezemo i onda popustim jer mi dodje tuzan da vidi zmajeve i kad ima zatvorene i kad ima otvorene oci i da se boji... mislim si, k vragu, nek zaspi tu i mm ga onda odnese u njegov krevet. Pa ipak on ima nepunih 5 godina! Pa se tako nekako opravdam. Mozda ponekad D i iskoristi to sto ja reagiram na njegov strah ( jer sam ja kao mala se toliko bojala mraka da ga potpuno razumijem ) pa i kad se ne boji, kaze da se boji.
Zao mi je sto je mm tako ogranicen sto se odgoja tice i sto ocekuje da stvari idu ko po spagi! Ne bi covjek to mislio o njemu. On je strasno njezan i pazljiv uvijek bio prema meni i sada je ( osim kad se zakacimo ) ali kod maloga to bas nije tako. Ne znam zasto smatra da s djetetom treba biti strog. Ne toliko strog koliko ozbiljan. I nemojte mi rec da porazgovaram s njime jer smo to vec nekoliko puta obavili i nisam daleko dogurala sa promjenom njegova odnosa prema nekim situacijama.
Ima jos situacija oko kojih je vjecita dilema ali za sada toliko...
). I ne vidim sto je tu lose i zasto se nasi m toliko pjene i uzrujavaju. Nikako da shvate da vrlo cesto njihov nacin cesto ne vodi nikuda ili jos pogorsa situaciju.
( dragi ako citas, znaj da te volim! 
