I nikako mi nije bila namjera Soon natjerati da ima krivnju, jednostavno sam reagirala nošena gore napisanim u krivom smjeru, nevezano za pravi problem

Sada je: 28 srp 2026, 00:23.
Moderator/ica: Diami


osjecaj kao da si prosla kroz rajska vrata



Vjerovale ili ne nismo sve savršene

Medicinski djelatnici su oni koji vam zagorcaju taj događaj.


. Kad se ja i danas sjetim da bi ponovo/eventualno to mogla proci meni se momentalno sveze zeludac u cvor 




I kada bih citala kako je zenama porod super iskustvo i zaljube se u svoje dijete odmah samo bih kontala "Ma daaaaj."








iris je napisao/la:Zeni kraj mene u predradjaoni, viserotki, po naglasku negdje sa sela - je sestra odbrusila - Hajde sta se deres, kao da prvi put radjas - i otisla.
Jadna zena je par minuta poslije pocela radjati u predradjaoni, kraj mene - tu smo uspjeli dozvati osoblje koje se onda strcalo i porodilo je tu jer vise nije bilo vremena ici u radjaonu. Tesko da osoba u takvoj situaciji, u bolovima i ponizena neljudskim odnosom moze najednom biti obasjana areolom majcinstva i ljepotom tog nadnaravnog cina.
Ja , strogo medicinski gledano nisam imala pretraumaticne porode , na kraju smo se izvukle i ona i ja ali svejedno nikakva zvona nisu zazvonila kad sam je primila na ruke, ni stariju ni mladju osim mozda zvona neopisivog olaksanja. I to sto nisu bili patoloski ne znaci da meni nisu bili nesto najteze sto sam u zivotu prosla a zaista nisam nikakva mimoza. ( ne pricam samo o bolovima nego o osjecajima koji prate cijeli proces)
Zavidim vam iskreno na tim osjecajima cistog blazenstva i na tom koktelu hormona ali isto tako se cudim vasem cudjenju - kako nesto tako lijepo moze biti povezano uz nesto tako ruzno ?
Moze, kako ne bi moglo - da, zaboravi se bol , i da, vecinu zena to ne omete da se opet upuste u isti proces ali mislim da bi one koje nisu imale te srece ( ili stogod vec) da budu u sedmom nebu sa djetetovim prvim placem treba potaknuti da svoja iskustva izbace van a ne jos ih zakucati sa osjecajem krivnje.




....psihički mi je jako pomoglo što je on bio sa mnom...kako sam negdje pročitala....bio je prisutan kad je ulazio pa je red da bude prisutan kad je i izlazio
...kad sam ja radjala svi su boksovi bili puni...rađalo se kao da je "besplatno"
....tako da je osoblje imalo pune ruke posla...pa su praktički odlazili tamo di je beba bila na izlazu...meni je jedna sestra u jednom trenu donijela kazetofon i pustila Tonija Cetinskog jer sam rekla da će se bebach zvati Toni
.....kad je Toni izašao vanka bila sam preumorna da bi osjetila neku eksploziju osjećaja.....ali sam osjećala povezanost i brigu za tog bebolinca....kad sam ga prvi put dobro vidila doktor mu je gurao nešto u grlo - čistio mu dišne puteve ...i prvo što sam rekla nakon poroda je bilo "jeli njemu dobro?" ...nisam imala pojma što mu radi i prepalo me
....opustilo me kad se doktor nasmijao i rekao da mu je super
....dakle ukratko....porod mi je ostao u dobrom sjećanju...ali isto nisam šetala kroz cvijetne livade ....više osjećaja se pojavilo drugi dan kad sam se malo odmorila i fizički i psihički ....drugi dan sam bila sva ponosna na sebe što sam ja to uspjela....ono hej! rodila sam!
...i drugi dan sam bila svjesnija ljubavi prema malom pišulincu....





meni je doktor na porodu objašnjavao da je normalno da žene porod boli jer za razliku od majmunica hodaju na dvije noge.




Trenutno korisnika/ca: / i 8 gostiju.