kome se "zamjerio" porod

[lara72]

Ispričavam se ako sam bila pregrupa, no mene je štrecnula riječ, zgadilo. Meni bol i komplikacije nakon poroda nisu ostavile traga kao što su ostavili spontani kroz koje sam prolazila godinama ili inducirani porod u drugom tromjesječju sa pobačajem mrtvog ploda.
I nikako mi nije bila namjera Soon natjerati da ima krivnju, jednostavno sam reagirala nošena gore napisanim u krivom smjeru, nevezano za pravi problem

[Crazy Daisy]

osjecaj kao da si prosla kroz rajska vrata

Osobno nisam upoznala majku koja se nakon poroda ovako osjecala, bez obzira na tezinu i nacin samog poroda. (mada ne tvrdim da ih nema) Cesce su zene objasnjavale da im je trebalo od nekoliko tjedana pa do nekoliko mjeseci da se zaljube u svoje dijete. Meni se osobno taj klik dogodio tek s nekih 2mj i to nakon sto su stvari sjele na svoje mjesto. Drugi dan nakon poroda sam se vise osjecala kao Alica u zemlji cudesa, a ne kao majka dvije djevojcice.

[licka]

Iako sam rađala 24 sata u strašnim bolovima te poslije poroda zbog bakterije i endometritisa jedva izvukla živu glavu nije mi se zgadio, ali je ostavio takav dojam da još uvijek ne prođe dan, a prošlo već 10 mj., da mi kroz glavu ne prođu svi ti trenuci. Kad su mi pričali da u onom trenutku kad uzmeš svoje dijete prvi put u naručje sve zaboraviš i svi bolovi nestanu, nisam vjerovala, ali stvarno je istina. Kad pogledaš to malo slatko biće koje si donio na svijet u tom trenutku ne postoji više nitko, samo ona i ja. Istina, bilo mi je teško tih dana, što zbog bolova što zbog toga svega što sam pokupila, ali prošlo je i sad bih mogla ponovno. Inače, mene je više strah trudnoće jer fakat dugo traje i svaki mi je dan novi strah dal će bit sve uredu, dal će se pomaknut... Porod je bolniji al traje ajd najduže dan- dva, al prođe, al tih 9 mjeseci su mi trajali cijelu vječnost

[teutonija]

Meni ni jedan porod nije bio traumatičan,boljelo jest,znam da sam oba puta pitala samu sebe da šta mi je to trebalo:gigl i da sigurno neću više ,a sad već razmišljam o trećem.
meni je puno pomogao MM koji je bio stalno uz mene ,znači ne samo na porodu nego i prije,a osoblje je isto bilo ok .

[Henrietta]

Po onome što ja osjećam za doktora koji je porodio Karla riječ „zgadio“je preblaga tako da o tome neću uopće tu raspravljati – u svakom slučaju puno bi bolje bilo da se uopće nije pojavio na porodu.
Ne razumijem zašto neki ovdje optužuju i ulijevaju osjećaj krivice ženama i majkama koje iskreno iznesu svoja iskustava ukoliko ona nisu po valjda nekom kodeksu idealne majke.
Vjerovale ili ne nismo sve savršene.

[marinovamama]

Vjerovale ili ne nismo sve savršene

Ma, kome ti to?
Porod boli, pripremis se na to, barem ja jesam. Da je cvijece - nije! Kad se sjetim kako sam pri prvom porodu stiskala sve zive i nezive misice - jer sam imala fiks kako cu se pokakiti na stolu - umrem od smijeha!
Ali nije, opet - barem ne meni - bilo toliko strasno!
Medicinski djelatnici su oni koji vam zagorcaju taj događaj.
A osjecaj blazenstva? Hm, svakako jest - mislim - trenutno ti prestanu bolovi
No, opet - ja sam toliko cekala Marina, da bi ga rodila i na nos - samo da ga imam! I, isplatilo se
O izboru rijeci - ne vrijedi raspravljati, ako se zeni zgadilo - zgadilo joj se. Hvala, draga, na iskrenosti - i ne brini - zaboraviti ces s vremenom.

[skorpionka]

Medicinski djelatnici su oni koji vam zagorcaju taj događaj.

Nisu iskljucivo medicinski djelatnici krivci ;-) . Tako da se ne mogu sloziti s gore kvotanim. I prije nego sto su zene pocele radjati okruzene medicinskim djelatnicima bilo je onih koje su imale iznimno teske porode. I bile su istraumatizirane porodom.

Ja sam ona poroda imala iznimno brza i laka. Frendica koja mi je dosla odmah nakon prvog poroda dok sam jos bila na onim kolicima u radjaonici (u onih famoznih dva sata nakon poroda) je pala u nesvijest kad sam rekla da bi ja mogla radjati svaki tjedan. Ona se i dan danas tome smije a nakon svojih poroda i cudom cudi. Naravno da ne bi tako mislila i rekla da sam se kojim slucajem mucila satima ili dva dana kao jedna koja je tada bila s nama koja je nakon dva dana svega i svacega zavrsila na carskom. Ja kad sam ju vidjela nakon carskog na hodniku dok su je vozili iz intenzivne u sobu nisam zenu mogla prepoznati. Zena je bila totalno iscprljena i mogu razumijeti svaku zenu koja dozivi takav porod da joj se isti zamjerio (da ne upotrijebim rijec zgadio). Ne mogu ja s pozicije nekog tko je lako i brzo rodio, suditi kako bi se trebao osjecati netko tko se posteno namucio. I zato se nicemu ne cudim.

Isto kao sto se meni recimo cude neke zene kad ja kazem da ne volim trudnocu kao stanje i da u njoj ne uzivam onako kako neke zene kazu da im je to naljepse razdoblje u zivotu. Meni nije iako cak i nemam neki razlog da mi se trudnoca zamjerila, recimo nisam cuvala trudnocu u bolnicii. Ali svejedno mi to nije bas omiljeno stanje.

[SlucajniGost]

Meni se porod nije zgadio, al da me dobro stresao - jest.
Danas mi je dosta ok kad se sjetim svega, ali da me je bar netko pogledao tu noć, ma barem svakih sat vremena, vjerujem da ne bi tako stresno bilo. A možda čak i ne bi završilo carskim (ovo je sfera nagađanja sad).
Meni se zamjerila mlada stažistica koju sam vidjela jednom na početku kad me uključila na drip i na kraju svega kad je viziti rekla da je sve ok i jedna sestra koja je, čini mi se, dvaput došla do paravana i viknula jel dišete. (naravno da paravan nije otvarala) Samo par trenutaka nakon toga što je rekla da je sve ok, voditelj vizite me ipak malo pogledao, pa je uslijedila totalna panika među njima i carski.
E ta panika među njima - tu sam obamrla.
Eto, nije mi se zgadio porod ali da imam lijepa sjecanja, nemam.

[TinaL]

Ne znam koliko je utjesno, al ja svoj porod jos nisam zaboravila Sad moze se raspravljati o tome koji izraz upotrijebiti. Ja mozda nebi rekla zgadio, iako nekako dobro shvacam sto je time receno Ja bi svoj porod i osjecaje vezane uz njega (danas nakon 7 god. )opisala kao prestrasne . Kad se ja i danas sjetim da bi ponovo/eventualno to mogla proci meni se momentalno sveze zeludac u cvor Ima u tome i nekih objektivnih i nekih sasvim subjetivnih razloga.
Mislim da je nepravedno "optuzivati" nekog za mozda nespretno sroceno iznosenja svojih emocija. To nema nikakve veze s ljubavi prema djetetu koja raste svakim danom. Meni je moja L sve na svijetu, al pomisao da ponovo prolazim taj put (strave) blokira svaku moju logiku kojom pokusavam naci rjesenje za eventualni novi put

[mahima]

Ja sam svojevremeno postavila anketu Koliko treba da se zaboravi...
... Zanimljivo mi je kako se (vecini ipak) dogodi klik da možemo razmišljati ponovno o prolasku kroz sve to...
A dogodi se s vremenom... I sad da neko kaže da mi žene nismo posebna bica...

[Ramona]

Meni je porod, oba puta bio super!!! Nista strasno, previse bolno...Meni je sok bio izlazak iz porodilista, ono kad zivot krene dalje, a imas malo bebce koje place i nesto trazi, samo sta?! :conf I vjerujem da sam poslije prvog poroda bila u velikoj depresiji, samo to tad nisam znala....sa drugom bebom sam bolje prosla, ali iskreno i dalje nisam skroz svoja! A vjerovatno necu vise nikad ni biti...

[happy071]

Moj prvi porod je bio poprilicna tegoba. Imala sam super uslove, super osoblje, mm kraj mene ali sve je to skupa dugo trajalo i prva misao kada sam se porodila bila je "Hvala Bogu, zavrsi se!". Poslije me uhvatio baby blues i trebalo mi je par mjeseci da se vezem za vlastito djete. U tom periodu samo sam se pitala "Sto je meni ovo trebalo?" I kada bih citala kako je zenama porod super iskustvo i zaljube se u svoje dijete odmah samo bih kontala "Ma daaaaj."

Ali bez problema sam ostala trudna nakon 6 mjeseci i imala prekrasan, brz porod. Taj put sam bila puuuno opustenija i sa novom bebom. Kada su mi ga stavili u narucje bila sa najvise radoznala i uzbudjena, a znala sam da ce ljubav vrlo brzo doci kao sto je dosla i za Farisa

Ali kao sto neko rece, trudnoca mi nije omiljeno stanje, pogotovo sto sam F prenijela 17, a N 15 dana. To se pravo oduzi kada si ko slonica i jos nosis citavo ljeto koje je pakleno vruce.

Sve u svemu, vezano za trudnocu i djecu, svidja mi se "stvaralacki proces" i sam rezultat trudnoce, a ono izmedju me manje privlaci

[azaleja]

Oba puta sam lijegala na sto u radaoni s mislima "sto mi je ovo trebalo, ovo mi je zadnji put i sl. ...", no uistinu brzo zaboravis.
Prvi put me odmah preplavilo olaksanje i euforicnost, drugi put nakon tezeg poroda sam osjetila olaksanje sto je sve gotovo, no euforicnost i odusevljenje oko nove bebe se radala postepenije.
Da li je porod nesto divno ili nesto sasvim oprecno? Bez ikakvog mistificiranja - obozavam svoju djecu, jos uvijek razmisljam o jos jednom djetetu, super mi je bilo biti trudna, ali porod kao porod nikad ne volim previse dozivati u sjecanje.

[cvita]

Trudnoće...teške, jedva iznešene, pune neizvjesnosti i straha, zato porodi najljepša iskustva, pravi školski primjeri lakoće i brzine rađanja...stoga ih se rado sjećam

[damdam]

nikako ne bih osuđivala pokretačicu topića zbog izbora riječi i samog osjećaja vezanog uz porod....forum bi i trebao između ostalog služiti i tome da se ona i slične njoj ovdje probaju ispuhati i da im, valjda, bude barem malo lakše..

meni je koma bila trudnoća, a toliko sam je željela .....
koma mi je bio porod - trauma nad traumom - a toliko sam ga čekala i još k tome, dva mjeseca u bolnici....

dijete nakon svega nisam mogla ni vidjeti....pune dvije minute, suze su mi se sljevale pri pomisli da ću ga konačno ugledati....tek kasnije sam shvatila da nisam mogla više vjerovati da je na kraju prošlo ok, da je on ok i da ću ga ja uistinu vidjeti....cijela lepeza negativnih i pozitivnih emocija koje ne bi stale na cijeli forum..
žao mi je što sam ubrzo nakon poroda imala previše obaveza i što nikada nisam opisala svoj porod ovdje i tako si pomogla da sve ono negativno izađe iz mene van......

stoga mogu reći da je posve razumijem....

[tajci]

Ja sam oba puta rodila planiranim carskim rezom. Trud nisam nikad osjetila. Oporavak nakon carskog išao je bez problema, prvi put sam ustala treći dan, drugi put odmah slijedeći i hodala. Bolovi nisu bili strašni. Prvi put me izluđivalo dojenje, nisam znala kako, lupala me pospartalna depresija (za ne poželit nikome). Prvi put kad sam vidjela prvog sina, a to je bilo čim sam se probudila iz anestezije (nisam ga smjela primiti jer sam bila preslaba, samo su mi ga donijeli pokazati na par minuta) bila sam sretna ali istovremeno totalno zbunjena. Definitivno nisam osjećala to blaženstvo o kojem vi pričate. Trebalo mi je neko vrijeme da se zaljubim u njega za cijeli život. Jednostavno smo se trebali upoznati. Previše sam se bojala svega i svačega, plakala sam danima.
Hoću reći, porod može biti predivan i lagan pa da žena nema taj osjećaj blaženstva čim vidi dijete. (Željela sam dijete više od ičega da se razumijemo, od prvog dana kad sam saznala za njega). A to mi je itekako zamislivo ako je porod bio toliko traumatski doživljaj, kako fizički tako i psihički.
I mislim da nije fer tako osuđivati.

[Lucy25]

Ne bih mogla reci da mi se porod zgadio jer to je bilo najljepse iskustvo u mom zivotu koliko god bolno bilo

Jedino sto mi se zgadilo je bezobzirno ponasanje bolnickog osoblja u trenucima kad bi trebali dati bar malo podrske i ohrabrenja

[dancika78]

Lucy-tako bi i ja rekla..
svi doktori su mi bili ok, ali te sestre i babice, koma... ja ne znam kako takvi ljudi rade tamo...
baš su bile grozne.. bile 2 super, ostalo sve užas, i to ti se može doslovce ZGADITI...

[MUMI]

Zeni kraj mene u predradjaoni, viserotki, po naglasku negdje sa sela - je sestra odbrusila - Hajde sta se deres, kao da prvi put radjas - i otisla.

Jadna zena je par minuta poslije pocela radjati u predradjaoni, kraj mene - tu smo uspjeli dozvati osoblje koje se onda strcalo i porodilo je tu jer vise nije bilo vremena ici u radjaonu. Tesko da osoba u takvoj situaciji, u bolovima i ponizena neljudskim odnosom moze najednom biti obasjana areolom majcinstva i ljepotom tog nadnaravnog cina.

Ja , strogo medicinski gledano nisam imala pretraumaticne porode , na kraju smo se izvukle i ona i ja ali svejedno nikakva zvona nisu zazvonila kad sam je primila na ruke, ni stariju ni mladju osim mozda zvona neopisivog olaksanja. I to sto nisu bili patoloski ne znaci da meni nisu bili nesto najteze sto sam u zivotu prosla a zaista nisam nikakva mimoza. ( ne pricam samo o bolovima nego o osjecajima koji prate cijeli proces)

Zavidim vam iskreno na tim osjecajima cistog blazenstva i na tom koktelu hormona ali isto tako se cudim vasem cudjenju - kako nesto tako lijepo moze biti povezano uz nesto tako ruzno ?
Moze, kako ne bi moglo - da, zaboravi se bol , i da, vecinu zena to ne omete da se opet upuste u isti proces ali mislim da bi one koje nisu imale te srece ( ili stogod vec) da budu u sedmom nebu sa djetetovim prvim placem treba potaknuti da svoja iskustva izbace van a ne jos ih zakucati sa osjecajem krivnje.

[MUMI]

A JA BILA SKORO CIJELO VRIJEME SAMA U RAĐAONI
prvi put
mama mi umrla pri porodu
doktori to znali al nema veze
šta je tek meni sve prolazilo kroz glavu
"kad umrem oće se mm znat brinut o djetetu, kakav je to osijećaj kad iskrvariš...."
zvala doktore al gluhom dobro jutro

[tamaja]

meni je porod ostao u predivnom sjecanju

doduse, u 4 mi je puknuo vodenjak kod kuce, u 5 i 16 sam rodila. bilo je brzo, a predrađaonu nisam nikad vidjela. za klistir i brijanje nije bilo vremena.
MM nije bio odusevljen, jer mu je babica govorila da se makne da izmjeri bebu, a on je uporno hodao za njom.

[BeBach]

..ja sam došla otvorena 5 cm sa trudovima koji su bili skoro pa bezbolni....obradili me (spojili me na par kapi dripa (čisto da održe moje trudove - kako rekoše) i stavili u boks ....tri sata kasnije rodila sam po prvi put....mm je bio sa mnom i mislim da je to znatno doprinijelo mom doživaljaju cijele stvari...nikako nisam bila sama...on mi je donosio vodu...držao me za ruku i na licu mi se moglo vidit da mu je žao što ne može više pomoć ....psihički mi je jako pomoglo što je on bio sa mnom...kako sam negdje pročitala....bio je prisutan kad je ulazio pa je red da bude prisutan kad je i izlazio ...kad sam ja radjala svi su boksovi bili puni...rađalo se kao da je "besplatno" ....tako da je osoblje imalo pune ruke posla...pa su praktički odlazili tamo di je beba bila na izlazu...meni je jedna sestra u jednom trenu donijela kazetofon i pustila Tonija Cetinskog jer sam rekla da će se bebach zvati Toni .....kad je Toni izašao vanka bila sam preumorna da bi osjetila neku eksploziju osjećaja.....ali sam osjećala povezanost i brigu za tog bebolinca....kad sam ga prvi put dobro vidila doktor mu je gurao nešto u grlo - čistio mu dišne puteve ...i prvo što sam rekla nakon poroda je bilo "jeli njemu dobro?" ...nisam imala pojma što mu radi i prepalo me ....opustilo me kad se doktor nasmijao i rekao da mu je super ....dakle ukratko....porod mi je ostao u dobrom sjećanju...ali isto nisam šetala kroz cvijetne livade ....više osjećaja se pojavilo drugi dan kad sam se malo odmorila i fizički i psihički ....drugi dan sam bila sva ponosna na sebe što sam ja to uspjela....ono hej! rodila sam! ...i drugi dan sam bila svjesnija ljubavi prema malom pišulincu....

[Serpentina]

Skoro sam rodila sama na WCu u rodilištu jer su sestre i dok gledali TV. bila sam na čekanju jer sam prenesla: oni su krivo izračunali datum, što je utvrđeno na dan hospitalizacije. Trubila sam tamo i trpila njihove svakodnevne vaginalne preglede jer su me strašili pričama koje počinju "Što ako...."

I bila sam sama, sestre i dok su mi se smijali, i beba je bila na pola puta vani kada je jutarnja smjena reagirala. Bez obzira na njihovu "brigu" i mekonijsku plodnu vodu imam anđelčića i opet bi sve to prošla samo zbog nje.

[iva 307]

meni je doktor na porodu objašnjavao da je normalno da žene porod boli jer za razliku od majmunica hodaju na dvije noge.

inače, porod mi je bio grozno bolan (nekoliko ručnih širenja, na kraju rezanje, dijete izvlačili vakuumom - moj ginekolog tvrdi da su se trebali, kad ni drip nije pomagao, u jednom trenutku odlučit za carski). uglavnom, najgore iskustvo što se tiče boli (zadnjih desetak minuta sam se onesvijestila).
s druge strane, istina je da sam se osjećala kao da sam se ponovno rodila kad sam čula da maleni plače i kad sam ga prvi put vidjela. to je bio najljepši osjećaj ikad, i još me nije 'pustio'.

[sretnamama]

Porod mi se nije zgadio, ali ljudi u bolnici su druga priča

[VV]

Niti ja se ne mogu pohvaliti lijepim porodima.
Rodila sam dva puta i ne znam koji mi je put bilo gore.
Samo sam osjetila olaksanje kada su izisle van i sve sto sam htjela nakon toga je DOBRO SE NASPAVATI.
Sjecam se da sam jako vikala jer nisam mogla vristati u sebi na sto sam dobila komentar babice 'rodila je jos jedna glasna rodilja'.
Kako da uopce ne galamis kada boli???
I jos sivanje, i to ne tako brzo nakon poroda vec kada se posteno ohladis
pa se cudom cude kako me boli.?

Emocije su mozda oslabile ali kad se sjetim

[eli]

meni je doktor na porodu objašnjavao da je normalno da žene porod boli jer za razliku od majmunica hodaju na dvije noge.

nije bio sasvim u krivu. baš zbog dvonožnog hodanja porodi žena su u prosijeku puno teži od poroda ostalih sisavaca.

[nia]

Moj porod je bio horor od boli,doktori i svi oko mene bili i više nego dobri,ma bili su odlični,ali s obzirom da sam rodila na zadak zgadila mi se bol i mislim da veće nema(fizičke o psihičkoj bi se dalo),razmišljam već o drugom ali bude li zadak opet nakon poroda vadim sve svoje reproduktivne organe jer šta je previše je previše... i još nešto nakon takvog poroda ne da me nije uhvatila euforija nego me uoće P.nije zanimao tek me drugi dan puklo i od onda sam plakala dva tjedna svaki put kad bi ga pogledala od silne sreće...

[yra]

Prvi mi je bio koma, rekla sam sebi i MM glasom iz egzorcista:"Sad i više nikad!!!!!". Poslije me depra hvatala tri tjedna. Dušu sam isplakala . Drugi (nakon dobre tri i pol godine) je bio savršen, imala sam epiduralnu. To je bilo najljepše iskustvo u mom životu! Ekipa oko mene savršena. Moram ih stvarno pohvaliti, no to je vec za novi topic. Oporavak je ovaj put bio munjevit. Depri ni traga!

[angel]

Trudnoću sam čekala dvije godine, prva tri mjeseca mirovala,samo ležala i ležala.Kasnije sve OK.
Porod , naravno da je bio bolan.Srećom , rađala sam dvadeset minuta.
Ali kad sam vidila svoju malenu sva bol koju sam pretrpila mi je bila normalna.Zar možemo doći do nečega lijepog u životu bez i malo boli?

Ginekolog mi nije nešto značio pri porodu , ali babice , one su bile predivne , pazile me i mazile.Poslije poroda sam ostala u rodilištu tri dana i osijećala sam se kao kod kuće.

Mnogi žele roditi u bolnici jer tamo su sigurniji, a ja opet želim roditi u svom gradu, iako je to malo rodilište .