Da ne prepricavam, citiram dio teksta (cijeli clanak dajem u linku):
"Floor time – vrijeme za igre na podu, zove se tako jer se malo dijete najviše voli i želi igrati na podu. To vrijeme ne bi trebalo trajati kraće od 30 min. svakodnevno i vrijeme je kad roditelj ima zadatak jednostavno biti s djetetom.
A što se radi u tom vremenu? Ono što dijete želi. Dijete bira igru, organizira aktivnost, vodi razgovor i govori vama ono što želi. Uloga roditelja je pratiti dijete i aktivno sudjelovati, ali bez namjere da preuzme vodstvo.
Pola sata čitanja priča po izboru djeteta ili jednostavnog "brbljanja" pod poplunom, napravit će najviše pomaka u ponašanju vašeg djeteta. Osjećaj da u tom trenutku ne postoji nitko drugi s kim bi vi više željeli biti, osjećaj da je sva vaša pažnja usmjerena na njega u djetetu stvara osjećaj vrijednosti, osjećaj prihvaćenosti i preplavljuje ga osjećajem ljubavi.
Tada, u prosincu, kad sam procitala clanak, bila sam u totalnoj komi
No, skuzila sam da u zivotnom i dnevnom ritmu kojim zivimo - jednostavno ne uspijevam DNEVNO osigurati kvalitetnih 30 minuta nepodijeljene paznje prema svakom djetetu.
Onako ukomirana, obecala sam sama sebi (na MM-a jednostavno u tjednu ne mogu racunati jer doslovce radi od 8 do 22
O, kako sam bila u zabludi i kako se cinilo lako to realizirati
Da ne bude zabune - imamo mi i pjesme i plesa i ucenja i crtanja i citanja slikovnica i odlaska na aktivnosti, ali NEMAM to vrijeme kad sam fokusirana iskljucivo i jedino na jedno dijete, kad ga gledam u oci i kad svijet postoji samo za nas dvoje.
Kako vi stojite s tim?
u nastavku, link, uz posebnu zahvalu autorici :juhu na predivnom clanku:
http://www.roda.hr/tekstovi.php?TekstID ... &Show=2362



, uopce ne znam gdje bih jos ubacila 3 takva druzenja, a tek s manjim djetetom da ne pricam... 





