situacije koje nas rastuže

[Nuna]

Koliko god mi sve mislile kako smo se pomirile sa situacijom i kako shvacamo vlastiti problem,nazalost to ne bude bas tako i svakodnevne zivotne situacije nas nanovo probude iz nase cahure.Ja se samo sjetim ljeta prije tri godine kad sam bila trudna i kad sam sa 5 mjeseci trudnoce saznala da nosim djevojcicu,ja sam bila najsretnija zena na svijetu.Stalno sam zamisljala malu plavu glavicu,kovrdjave kosice i andjeoskog lica koje ce mene zvati mama,koja ce biti lijepa,slatka,fina,savrsena................I onda se sjetim trenutka kada s 30 tjedana ona dodje na svijet i ne place odmah i smezurana je i mala i sitna i ljubicasta,to nije bila beba iz mojih mastanja,ali sutradan kad sam je dosla vidjeti na neonatologiju,sestra je prije mene dotakla njenu rukicu u inkubatoru,moja Pepa uopce nije na to reagirala.Zatim sam ja uvukla svoju ruku i ona je svojom malom rucicom stisla moj prst kao da mi je htjela rec-Mama to sam ja,ja tebe prepoznajem,prepoznaj i ti mene-
Ja sam od tog dodira zivjela iduca 2 mjeseca koliko je ona bila na neonatologiji.
I danas kad o tome razmisljam ne mogu suspregnit suze,jer je to definitivno najemotivniji trenutak u mom zivotu,kad je moja tek rodjena beba mene prepoznala i izabrala.Onda znam da je ona za mene savrsena,jer ako meni 10 puta u danu kaze -Mamice,volim te-onako u prolazu,ona je savrsena i to sto ne hoda i sto ima stotinu drugih motorickih problema blijedi pred tom sada vec plavokosom kovrdjavom djevojcicom,tocno onakvom kakvu sam je zamisljala.

[martina mama]

ne znam jesam li vam pricala o tribini o djeci s posebnim potrebama koju smo prosle godine ogranizirali u hr akademskoj udruzi. za tu vecer, odaberem da cu kratko ispricati iskustvo o marti, a da cu za pocetak procitati putovanje u nizozemsku iz klinike mayo.kratka, lijepa prica koja zorno opisuje zbunjenost roditelja pri suocavanju s djetetom s pp. to mi se ucinilo zgodno. sve sam lijepo pocela citati bez problema, a onda kad dodje ona recenica o odustajanju od san o putovanju u italiju, ja sam se slomila. jedva sam to procitala. oni koji su bili su zivi svjedoci koliko mi je glas drhtao. to mi se nikad u zivotu nije dogodilo jer ja volim javne nastupe i nije mi niakkav problem nigjde govoriti.
drugi put sam bila pozvana u jednu emisiju na radio solin i vodotelj me natjera opet procitati istu pricu. opet sam mislila da mi nece biti problem jer kao sad znam u cemu je zamka, ali jedva sam izdrzala. moram li reci da je emisija isla u zivo.
eto, to je nesto sto mene muci. ne bas konstantno, ali povremeno izbije na povrsinu. ovjde mogu o tome govoriti da me ne poklope s time sto bih ja htjela i pa vidis koliko ste napravili. ma vidim ja sve to, ali jace je to od mene.

[ninam]

Nadice pitanja su kratka, a odgovori bi bili predugi.
Ali, ovako, engleski je problem citanje jer i drugima je npr "one", tesko razumjeti da je to 1 (wan). Voli engleski i ja joj stalno ponavljam te neke fraze i recenice.
Matematima, ha ha. Tezi slucaj, zbrajanje i oduzimanje je i dalje tesko, tablica mnozenja dosta dobro jer je to memoriranje. Vise smo ulozili vremena u zbr i oduz i losije ga zna nego u tablicu. Nina ima ocitu diskalkuliju i to me samo smiruje da bolje razumijem zasto joj "ne ide".

[sunnyapril]

e cure moje, nadice
svašta me jako rastuži

jako me rastuži kad ga gledaju kao čudovište, kao da će svaki čas izvaditi nož i nekoga ukokati

i žao mi je kad moji najbliži (osim mm) nemju nimalo sluha za moje -njegove problema

jedima koja me uvijek slušala, podržavala, bdjela, moja najdraža mam je pred 3 mjeseca otišla


a ja se borim i psujem i hoć bolje i sve z anjega

i još mi odzvanja jedan od posljednji razgovora -ne daj ga , ne daj ga da ga maltretiraju, vidiš šta je sve naučio

[lulamae]

martina mama..i ja sam se sjetila te price o odlasku u nizozemsku dok sam citala onaj tvoj prethodni post..to je tako dobra prica..

sunnyapril..zao mi je zbog tvog gubitka

[matea_vu]

Nuna čitam tvoju poruku i toliko je ista kao i moja i moja curica je svašta prošla da i sada dok pišem plačem
izgubila sam i mamu koja mi je bila sve i otac i mama jer je tata umro dok sam bila 2 god.I sada sam dobila djete
koje treba 24 sata mamu ali kad me poljubi da mi snagu iako nekad neznam što bi jer su ljudi nekad toliko okrutni
da je gledaju u čudu neznam ili se to meni samo čini.Valjda če nam svima neka zvjezda zasjat a do tada držite se
mame

[enđi]

Drage moje mame takle ste me svojim pričama, prođu mjeseci da suzu ne pustim,a u nekom trenutku mi je dovoljna samo sitnica da me slomi,kao i ove vaše priče.
Hrabro kročim naprijed svaki dan,terapije,terapije.....a onda kako je jedna mama napisala kada dođe vrijeme da trebam za Zagreb da se vidi kako mu je i ono vrijeme čekanja nalaza,to je nešto neopisivo,sve mi prolazi kroz glavu,to mogu razumujeti samo roditelji koji to prolaze,nekada znam reči da me ni moji roditelji ne mogu razumjeti kako mi je ,jer nisu nikada to osjetili ,tu bol ,nemoč.
Puno se toga izdešavalo kroz ovo vrijeme,izgubiš neke prijatelje za koje si mislio da ih imaš i da možeš računati na njih,ali od trenutka kada su ti potrebni kao potpora da izdržiš onaj nagori početak ,kada si saznao za njegovu dijagnozu,njih nema,ali zato se pojave oni prijatelji od koje najmanje očekuješ ,oni ti pruže ruku.
Koliko god sebi govorio da moraš biti jak zbog djece ,možeš neko vrijeme ,ali nismo od kamena ,ipak smo mi 24 sata s njima i puno toga se nakupi,ali zato je najdivnije kada se imaš nekome izjadat tko prolazi slično kao ti i znaš da te razumije kada mu kažeš kako ti je teško kada ti se djetetu smiju ,jer je u kolicima ,zajedno smo ipak jači!

[matea_vu]

enđi sad si mi izmamila suze dok to čitam jer samo onaj tko to prolazi zna kako je.samo hrabro

[MaMi]

Sada ima bezbroj situacija koje me rastuže ali se čovjek nekako nosi s time. Jer ja sam sada tu i birnem se za svoje dijete i štitim ga.
Slika na koju mi se srce stegne je slika iz budućnosti. Gdje će biti moje dijete kada mene ne bude jer osim mene i mm nema nikoga. U mislima ga vidim u nekom domu posve izgubljenog u svijetu, nesposobnog da komunicira s ikim, nesposobnog da razumije što se događa oko njega, u čudu gdje smo nas dvoje koji smo se brinuli o njemu...To je situacija koje me ratužuje, koje se užasavam, ma ne znam niti sama uopće koje sve riječi da upotrijebim da opišem tu budućnost.

[matea_vu]

MaMi moje ti djete ima i baku (svekrvu),strica,ujaka ali baka je ni nezove da dođe kod nje a mala je jako voli i
udaljeni smo 30 min hoda a autom 5 neznam da li če i za sladoled dobiti nemožeš shvatiti koliko to boli.tako da svakako nema nikog osim mene i mm

[danijela81]

mene rastuzuju pogledi drugi ljudi.
neki ga gledaju kao u svjetsko cudo.
neki ga gledaju sa sazaljenjem.
neki nas oboje gledaju sa sazaljenjem i jos si uzimaju za pravo komentirat "jadni vi".
neki mu se smiju.

i znam da ce to biti zauvijek tako, jer tako gledaju i MMa.
i uvijek ce se morat dokazivat milijun puta vise nego zdrava djeca, cak i u onim stvarima za koje ce biti sposoban napravit.
to podcjenjivanje me takodjer rastuzuje.
ali podsmijeh najvise, jer znam da ce njega to najvise bolit kad naraste.

ima jedna konkretna situacija koja me je i rastuzila i razljutila. Mmama ga obozava, kaze da bi sve dala za njega. bili smo u posjeti kod njezine prijateljice, a malenom su se okice jako okretale, ni sekunde nisu zastale. ona je pocela nesto bulaznit da mu sigurno nisam kapi dala, nisam odmah shvatila sto je htjela reci.
kad smo dosle doma, rekla je kako ga je bas htjela pokazat da se malo pravi vazna, a on je bio zlocest. pitala sam ju kako to misli, a ona odgovorila da je stalno okretao okicama. bilo joj je ocito neugodno, to zbilja ne izgleda lijepo. jako me to naljutilo i pogodilo, i rekla sam joj neka se nauci to prihvatit i zivit s tim. on je takav, i takav ce i ostat. ako ga misli voljet, mora ga voljeti takvog, i pokazivat ga i bit ponosna cak i kad mu se oci jako vrte.

[Lotta]

cure moje, toliko emocija ste mi izmamile, ma ne znam ciji post me vise dirnuo..u svakome se malo nadem, svaku bas svaku bi u necemu citirala..
mene isto najvise bole pogledi, glupavi komentari a i nedostatak pravih prijatelja..al bas kao sto endi kaze odnekud se stvore ljudi koji te jedva poznaju ili koje dosad nisi upoznala i pruze ti ruku i razumiju te bolje nego oni od kojih bi to ocekivao.
boli me kada ga vidim na igralistu prepunom djece, jer mi je onda vise nego ikad vidljiva razlika izmedu njega i ostale djece, njega i dozivljavanja ovog naseg svijeta i to boli, jako boli.
o buducnosti najcesce ne zelim razmisljati, rade rijesavam sadasnjost..
svima vam saljem velik

[MBee]

O budućnosti ne želim razmišljati, rađe riješavam sadašnjost.

I ja ovako...

[matea_vu]

pogledi,pogledi to je ono nešto što svakim danom gledam čak i doktori joj okreću rukice i odmjeravaju,več je i ona
to primjetila pa kaže mama šta me ona teta tako gleda a djeca kad joj se rugaju pita me šta sam im napravila
da mi tako govore pre strašno ,neznam kako če se ona nosit sa tim kasnije jel je jako osjetljiva.Ja sam vam cure moje napisala VIŠE NEGO SAM IKOM REKLA,a prijatelji njih nema u ovoj mojoj priči.

[lulamae]

ja si znam ponekad razmisljati da bi trebala napisati neku oporuku u kojoj pise kome zelim da adrian pripadne ako se meni sto god,ne daj boze,desi..nekako to osjecam ko pravu odgovornost..zivot je preda mnom i cudno je u ovo doba razmisljati o takvim stvarima ali moram jer ja sam sama s adrianom..necu tu ubrajati dragog jer skupa zivimo tek par mjeseci..niti ne pozna adriana kako treba,niti zna o njemu sve sto treba,niti osjeca ono sto roditelj osjeca,iako se trudi..a na svog bivseg muza definitivno necu racunati..zbog njega i razmisljam o tome..jer ni u kom slucaju ne zelim da adrian njemu dopadne..nikad ga nije bilo u njegovom zivotu i ne zasluzuje uopce da bude s njim i ubire plodove moga rada..ma ne samo zato,naravno ,vec zato sto adrian njemu nikada nije bio ono sto je meni bio..ja bi za njega i zivot dala..i tako razmisljam da bi voljela da ga moja sestra uzme,njezin muz takoder obozava adriana...
..eto o cemu ja razmisljam..

[danijela81]

joj lulamae, nemoj tako daleko u buducnost, pogotovo s takvim razmisljanjima.
sigurna sam da, sve i da se nesto lose tebi dogodi, za Adriana bi se pobrinuo onaj tko to stvarno zeli sa srcem. drugacije niti ne ide, jednostavno je pretesko.

i is, is takve crne misli

[mama.miamia]

jako dobra tema, svaku veče kad djecu stavim u krevet dođem tu kako bih napunila baterije, ne samo na ovoj već i na svim ostalim temama, bar pročitam i onda mogu ići spavati.
Nemam što dodati, rekli ste sve što većina nas proživljava svakodnevno, mogu samo dodati jednu stavr zbog koje sam se prvo isplakala pa sam se onda ismijala: moja curica hoće japanke i već par dana samo japanke i japanke, uvjerim ja nju da za nju nema broja, da nema tako malih japanki i eto nerazmišljajući izvučem iz ormara obuću van da vidim jel djeca mogu obuti šta od ljetne obuće od prošle godine i ona nađe sekine japanke koje su njoj taman...hm, uspijem joj ih nekako staviti na noge, al naravno nemože ih zadržati na nogama odmah padnu i tako smo proveli skoro cijelo popodne obuvajući japanke , e da je to jedno popodne ona sad stalno hoće japanke, van u japankama, sad bi ja njoj kupila one kao sandale što imaju remenčiće otraga a naprijed su kao japanke, al me strah neće više htjeti nositi ortopedske
i tako mi ratujemo kad izlazimo iz stana zadnjih par dana...

[martina mama]

mi smo jucer kupili prve prave sandale. proslo ljeto smo jos nosili valekove cokule. prije par mjeseci smo dobili dozvolu dfa nosimo cipele koje hocemo. jucer su pale prve sandale u zivotu. trebam li reci da su sljokaste i da sljaste. danas je u razredu bio tulum za prve sandale u zivotu. marta sva presretna. onda je dogovoila druzenje na bacvicama. doma smo dosli tek u deset navecer. prava proslava.

[faith]

Martina mama, pa to je velika stvar za Martu, prve sandale, samo neka se one blješte i trebaju, neka ih svi vide.
Iako samo vi znate koliko ste se godina naradili za to. Mogu misliti kak je Marta važna

[Nuna]

Mogu samo zamislit kako izgledaju te savrsene sljokicaste sandalice,super super.Mi nekidan dobili Valekice,ja stvarno jedva cekam 9-ti mjesec samo radi zahladjenja i cipelica.One su toliko zatvorene i gadne da to nije normalno.Kupila sam joj 3-4 prekrasne haljinice do gleznjeva i kad smo na njih isprobale cipele.............ne moram nista komentirat,svatko cije je dijete nosilo Valekice ljeti zna o cemu govorim.Ali ja sam nju uvjerila kako su to prekrasne cipelice koje su posebno za nju stigle postom.

[martina mama]

da, velekice su nas spasile i rastuzivale sve ove godine. tjesili smo se time da marta moze izabrati boju, ukras, ali cokula je cokula.
japanke smo uveli vec prije godinu dana za po kuci i po plazi. prvo su joj ispadale svaki korak, ali marta je uporna ko konj pa je uvijek imala tri adjutanta da joj pomognu navuci ih opet. sad sandale. boze, zar smo dotle stigli.
evo smo se veceras vratili u deset i po doma nakon cijelog popodneva na bacvicama. marta, ekipa i spoki. cudo jedno je taj pas i njegov uvinak na djecu. igrali su igru istine, a svaki je zadatak bio nesto odraditi sa spokijem. u cast novih sandala smo svi isli na trapmpulin i voznju auticima. stigla je i pizza da djeca ne umru od gladi, a i mi smo narucili neko velebitsko pivo.
ispalo je da je ekipa iz razreda bas nekako poslozena da se i roditelji lijepo druze. ne zna se tko je veci becar. kad malo zadjes na razgovore ispod porvsine, svi oni, bez obzira na posebnost djeteta imaju iste zebnje kao i mi. i mi smo igrali neku vrstu igre istine i zajednicki zakljucak je da je pored skolskog uspjeha svima strasno vazno da su djeca stvorila ekipu. lijepo je cuti da se po tome ne razlikujemo od drugih.

svima vamazelim skoljaste sandale, japanke jer znate kolikko truda i srece treba za to.

[Lotta]

vauu, martina mama ovo zvuci fantasticno! da djeca tako suosjecaju s martom i vesele se njenoj sreci i napretku, stvarno prekrasno. i svida mi se da se i roditelji medusobno druze, to je stvarno rijetko. ma prekrasno je da ste svi tako dobra ekipa mislim da ste i sami svjesni kolko mozete biti sretni.

ja sam trenutno malo tuzna radi situacije u susjedstvu. imamo jedne susjede koje smo u ovih god dana otkako smo svi uselili u novu zgradu, zvali vise puta k nama na kavu/druzenje. pa stalno neke izlike i tako ja nekako skontala da nisu mozda za druzenje. zatim se upoznali sa jednim drugima koji su prekrasni. ma bas su krasni ljudi i zapoceli smo se druzit s njima, toliko empatije prema nama a posebno prema nasem djetetu, vise nas razumiju nego pola nase rodbine i "prijhatelja". i ugl da skratim sada se odjednom oni prvi susjedi koji nisu bili za druzenje poceli druzit s ovim nasima, a nas ko da ignoriraju. njih zovu k sebi na druzenje, rostilj, razgovaraju kad se sretnu po nekoliko min ,nas jedva da pozdrave. njihovo dijete ljube kad ga vide, a znaju ga tek 3mj, nase nit ne pogledaju.mene zaobide na igralistu da bi dosla do te druge susjede i razgovara, mene ko da nema..e te stvari bas bole.i kolko god se tjesila-ma nije bitno, imas druge prijatelje, sta ce ti oni, moram priznat da me stvarno to boli. kao da smo ne znam obiljezeni pa nas izbjegavaju. i tako ugl svaki dan, slusam kroz otvorene prozore njihove razgovore, smijanja, pozive, a ja onako sama, vjezbam sa malim i u tom trenu me to tolko zaboli da grozno.. mislim, imamo mi svoje prijatelje i ove drage susjede, al ipak ovo ignoriranje je strasno..eto, morala sam bas negdje to istresti, a gdje drugdje nego pod ovaj topic..

nuna, tebi moram priznat da si me bas nasmijala, sam dok si probam zamislit zrihtanu curicu u prekrasnoj haljinici i onda te cokule na nogama, mislim moras priznat da je smijesno.. ma ja ti istu muku mucim, al dobro, mislim da je puno lakse spasat djecaka s tim cokulama nego curicu. neke 3/4 moderne hlace i sminkerska majica i onda te valekice i ne izgledaju tako lose (ma, tjesim se )..
al dobro, jos ovo ljeto se necemo tolko napatit u njima, posto jos ne hoda obuvam mu ih samo za vjezbanje iskoraka i stajanja, a dok idemo u setnju u kolicima ima ili lagane patikice ili sad za ljeto sandale. mada ih uvijek imam dolje u kolicima ako si zazeli stajat da mu ih stavim..

[lulamae]

uf..di smo mi daleko od japankica..prosle godine sam se ubila od trazenja nekakvih sandalica za plazu i bazen..a trebale su biti zatvorene i nikome u trgovinama nije bilo jasno zasto..i napokon sam nasla neke koje su zatvorene sa svih strana koliko je to moguce,prsti se vide ali mekane su tak da nika ne drze nogu,ali sto mogu i ocekivati od sandalica za plazu..a neki dan smo bili kod valeka i narucili cipelice za ljeto..zalosno je sto tek sad u 6.mj imamo pravo na doznaku a ruce vrijem vec traje ohoho..isto tako ce biti i za zimu..moci cemo dobiti tek u 12.mj.
ja sam adrianu prije mjesec dana kupila tenisice froddo i stavila ort.ulozak i to je tek toliko dok ortopedske ne dodu i tad sam ga prvi put vidjela u 'pravim' tenisicama i bio mi je presladak i sad mi je toliko zao sto se moramo vratiti u valekice..a bio je pravi frajer..

lotta..mogu si misiti kako ti je to tesko..potpuno te razumijem..ko da imate kugu grozno..al kad su takvi i bolje ti je bez njih

[martina mama]

svi mi imamo neku vrstu obrane od neprihvacanja. ja sam prkosna po prirodi i kad vidim da jme ne smekas, ja okrenem plocu, izbrisem osobu za sva vremena i nemam vise problema. nije ni to dobro jer ljudi cesto iz straha, neznanja pokazuju razne vrste izbjegavanja, ali mene je toliko nerviralo to kad me ljudi ocito zaobilaze zbog martinih poteskoca, da sam razvila neku vrstu zastite od nerviranja. kako se situacija s martom mijenjala, mijenjale su se i reakcije tih ljudil, ali moja nije, ja sam ih izbrisala i bog. nije to bas nesto, ali meni je posebnu satistfakciju cinilo gledat u prazno kroz ljude koji su me nekad zaobilazili, a onda mi prilazili.
nije sve to zato sto sam ja zlocesta, nego zato sto sam s martom i tom trkom s vremenom naucila da je svaka moja minuta vrijedna i da neki ljudi jednostavno ne zasluzuju da im poklonim minutu mog vremena. znam, ljudi grijese, mijenjauju se, ali strasno bili kad ne netko zaobilazi zbog djeteta.
na srecu, takvih je bilo puno manje nego onih koji su se trudili razumjeti. malo je ljudi bas razumjelo, ali ja cijenim svaki pokusaj da se razumije. zato pokusaje da se ne razumije kaznjavam ignoriranjem.

[faith]

I ja ovako nekako kao martina mama, prva reakcija mi je bio baš taj prkos, okrenem se i odem. Onda sam se malo promjenila, zapravo sam shvatila da većina ljudi ne zna kako da se postavi, sram ih je to reći i onda se zapravo udaljavaju. Situacija koja je meni otvorila oči je bila totalno neočekivana od čovjeka kojeg vidim drugi put u životu, došao nam je nešto popraviti u kući i morao je čekati kod mene nekih sat vremena da mu stignu djelovi. Uglavnom, sjedio je u našoj dnevnoj sobi, pijuckao kavu i šutio, a ne možeš kod mene šutiti baš samo tako . I pitam ga da što je, a on iskreno veli - jednostavno ne znam kako da se postavim prema vama, vidim da vaši dečki imaju problema i sad sam se prvi put susreo s tim i stvarno ne znam što da kažem. Mene čovjek šokirao koliko je bio iskren, narastao mi je u očima nevjerovatno, u jednoj rečenici je rekao ono što neki prijatelji i rodbina nisu mogli reći svih ovih 7 godina.
Sad se stvarno tako često sjetim njega i pomislim da se možda i ta osoba koja se čudno ponaša samo ne zna kako se postaviti prema nama.

[Plava]

Joj cure moje, o čemu ja razmišljam...ja razmišljam o tome tko će pružiti ljubav i zagrljaj mom sinu dok mene nebude, svim snagama se trudim spojiti ga sa sekom i bratom u jaku emocionalnu vezu i razviti kod njih pravu bratsku ljubv jer me užasava pomisao da bude smješten u neku ustanovu gdje neće znati niti za obitelj, niti za ljubav i zagrljaj. O ostatku obitelji uopće ne razmišljam kao o mogućnostima a o prijateljima još manje.....

[martina mama]

faith, ovako posten i iskren pristup te mora dirnuti. da, ljudi najcesce bas zbog neznanja okrecu glavu, ali nije lako dan za danom, okretanje za okretanjem.
plava, dan po dan i nema druge.

[Lotta]

cure ,puno to znaci
i ja se tako tjesim, da mi je bolje bez takvih, al eto, svejedno boli..
mama mi isto govori da sigurno ne znaju kako bi se postavili, mada ne vjerujem u to previse, jer ja sam u pocetku kad god bi se srele namjerno govorila o lovri, vjezbama, napretku i dala do znanja da mi nije tesko o tome govoriti i da me se moze svasta pitati, ali eto, nije nista znacilo.
i ja sam ih od onda ajmo reci otpisala kao prijatelje, i samo pozdravim, al ipak u meni postoji neka prokleta znatizelja zasto su ljudi takvi i po kojim kriterijima mi ne spadamo u tu kategoriju ljudi koji bi bili "dostojni" da s njima popiju kavu i popricaju..
a da je puno toga iz neznanja, to je istina. treci pak susjedi su bili isto dosta suzdrzani, tako dugo dok nam djeca nisu zavrsili u bolnici jednu noc na infuziji, pa smo ta mama i ja cijelu noc pricale o svemu, otvorile se, tada je pitala puno toga o lovri, i tako..od onda uvijek lijepo popricamo i tu i tamo popijemo kavu..

s vremenom naucila da je svaka moja minuta vrijedna i da neki ljudi jednostavno ne zasluzuju da im poklonim minutu mog vremena.

istina.ovo mi je super stav, i ja cu odsad tako ..

[matea_vu]

ma i ja imam brdo situacija takvih sa susjedima svi se oko mene druže a mene nikad ne zovu i samo se pozdravimo neznam ja moju curicu ne puštam van da je ne bi srušila djeca i nemože ona s njima trčati pa je i zbog toga valjda izbjegavaju ili si ja to umišljam ali mislim da ne čim je neko pogleda ja ga presječem pogledom.Ili nedaju djecu da se dođu igrati kod nje kao da je šugava ja si to tako shvatim a ona bi dala im sve samo da se s njom igraju

[enđi]

Točno je to kako tvrdite da netko nezna kako nam priči kada vidi tvoje dijete,još pogotovo ,ako je njihovo dijete zdravo,vani se igra i skače,a moje ne,ali ipak ne mogu shvatiti ljude ,ljude koje ja nikad u životu nisam vidjela ,kako se mogu zaustaviti kod mog sina i smijati mu se u lice :"joj pogledaj ga koliki je ,a još u kolicima",da ne promisle kao prvo ,ja ove ljude neznam,gdje mi je kultura da to govorim,a kao druga ,da ipak postoji razlog zašto je to tako.
Ja isto kako je jedna mama rekla kada idem vani,gledam kroz ljude , vidim ja njihove poglede i ono kada ja prođem oni se još okreču i gledaju,sve ja to vidim,ali nedam im gušta ,ja idem vani, a s druge strane sam jako otvorena šta se tiče njegove bolesti,i neću sebi dozvoliti da nešto uljepšavam kada to nije tako,njego dapače uhvatim se nekada kako mi je nekad lakše kada nekome kažem kako mi je svaki dan trčat od vježbe do vježbe,želiš ono malo suosječanja za sebe,a nakon toga,kako ja kažem,ponovo u akciju i nema stajanja!