Postao/la sandra i marko » 12 lip 2009, 19:26
Javila mi se Daniela donosim pismo u cjelosti:
evo draga,
konacno da sam i ja u vezi sa svijetom.
Moram se zuriti , pa zato samo
par rijeci.
Pretrage rade sve u sesnaest, po 3-4 u danu, CT, MR, rengeni,
ultrazvuci, krv, brisevi, EKG, EEG... stosta. Posteno su nas
ozracili, traze bilo kakvu upalu, pa i najmanju. Bili na
pregledu ociju, jos nas ceka sluh, test na tuberkulozu, nekakva
biopsija koze (ma sta to bilo), ispitivanje kostane srzi, virusi
i bakterije... Mala dosta kasnje i nos curi, ali nadam se da cemo
to uskoro rjesiti.
Inace, Njemci ko Njemci - savrseno tocni i precizni, ako je CT u
10, onda je u 10, ne u 10 i 5 minuta i ne kao kod nas da ga
cekamo s djetetom gladnim i zednim do 15, pa da nam kazu da je
odgodeno za sutra, pa onda sutra sve ispocetka. Sve pretrage su
sad i odmah, a ne za 10 dana.
Savrseno su ljubazni, njezni i pazljivi prema klincima, sve
sestre i doktori govore engleski i za sad se super
sporazumjevamo.
Jos se nista ne zna za Noonanov sindrom, a nitko nije ni za Lanu
jos definitivno potvrdio (kazu, prema vasim nalazima se
podudaraju no, oni moraju provjeriti).
Odjel nije pretjerano veliki, 5-6 sterilnih soba, 3 sobe sa po
jednim pacijentom na kemoterapiji i mi u sobi sa jos jednom
bebicom. Konacno je prestao plakati, ali nemam pojima sta mu je,
da li je bio na kakvoj operaciji ili sta, svakih sat vremena mu
dolaze nesto raditi, infuzije na sve strane, nije kemoterapija,
rado bi pitala no, mama ne zna engleski.
Problem je s ovima u roditeljskoj kuci koji govore samo njemacki,
pa se sporazumjevamo rukama i nogama, a i u restoranu preko puta
je visa filozofija procitati s menija sto je danas za rucak.
Lovimo okolo studente da nam nesto prevedu.
Nezgodno je sto samo Leona ima pravo na klopu u bolnicu, a mi se
moramo snalaziti. Cak i Lana koja ima otvoren karton, nema pravo
jesti tamo. No, dobro, prezivjet cemo.
Mala je inace super. Prva dva dana je bila u velikom strahu,
skuzila je da je u bolnici i da sad ponovno pocinju ona pikanja
i ostala sr., pa je bilo "mamika, tatika", meni se naravno, srce
svaki put raspuknulo od tuge, ali sad se vec privikla i uopce ne
place. A i oni su maksimalno pazljivi i ljubazni prema tim
klincima. Ona je, osim kaslja, super i juri okolo. Mi smo
najfriskiji ovdje i u najboljoj fazi. Ne za dugo, znamo. Inace,
i ovi koji su na kemoterapijama, landraju okolo po igraonicama,
zajedno sa svim bocicama na onim kolicima. I zbilja je sve
podredeno djeci.
