pa možda i mene ulovi pubertet....
Nije loša ideja, ponekad bih se rado vratila u te dane (iako sam tad mislila da je to najgore razdoblje u životu i da nikad neću imati gore probleme

)
Što se tiče promjena i prijatelja i ostalog... Promijenila se jesam, definitivno. Kao što MaMi kaže, prag tolerancije na glupost mi je postao strašno nizak. Prije sam se uvijek povlačila, izbjegavala sukobe, a sad u svaki ured i na svaki šalter dolazim već unaprijed nabrušena i samo čekam da mi kažu "ne može" pa da vide!

(Otprilike ovako i izgledam, samo na sumo borca još dodajte naočale

) Ali osim toga sam isto tako naučila i uživati u sitnicama koje sam prije uzimala zdravo za gotovo. Uživam u svakom osmjehu svoje djece, u svakom novo pokretu kojeg Margarita nauči, raduju me (skoro) prospavane noći kao noćas

, kad se Mardž prvi put probudila tek oko 4:30 (što je zaista rijetkost), neizmjerno uživam u tome kad mm i ja ukrademo pola sata ili bar 15 min. za kavicu na miru, bez djece, bez ikog drugog. Zapravo sam otkrila da svijet krije mnoštvo sitnih zadovoljstava kojima se prije nisam znala radovati.
S prijateljima sam valjda imala sreće. Možda zato, što nisam bila neki komunikativan tip, pa prije i nisam imala neko društvo, samo dvije prijateljice (i još jednu koja već od srednje školene živi u Zadru pa se rijetko čujemo, ali me uvijek razveseli). Današnje prijatelje sam upoznala preko mm, to su zapravo njegovi prijatelji iz djetinjstva i njihove žene i srećom, svi se skupa jako dobro slažemo i skupa družimo (uključujuću i dvije moje prijateljice iz školskih dana i njihove muževe). To je malo društvance od 6 parova i naše djece i pružaju nam veliku podršku. POnekad ne znaju što bi rekli (pogotovo kad smo tek saznali dijagnozu), ponekad možda i ne razumiju, ali se trude. Čak nam kažu i za terapije za koje misle da mi ne znamo, a mogle bi pomoći, kad sam u Zg, uvijek zovu i pitaju kako je bilo, što su nam novog gore rekli. I onda me uopće ne opterećuje kad pričaju o svojim problemima, jer svatko u životu ima svoje probleme i svakomje potrebnpo da ga netko sasluša. Oni aktivno slušaju nas i kad ne mogu dati savjet, bar nam pokušavaju pružiti utjehu ili nas samo nasmijati ili izvući iz kuće pa kad njima treba savjet ili utjeha, mi smo tu. Zapravo se ne viđamo prečesto, jer ne stignemo ni mi, ni oni, ali kad se nađemo, prilično smo veselo društvance.
Osim toga upoznala sam na Goljaku i u Margaritinom vrtiću još puno dragih ljudi koje mi je uvijek drago vidjet i čuti i koji me razumiju bolje od svih drugih, a tu ste i vi,divni ljudi s ovog foruma koje inače nikad ne bih upoznala, jer prije nisam imala nikakve potrebe ni želje pisati na nijednom forumu. Vi ste mi isto neizmjerno obogatile život.
Pa, čini mi se da je to dosta promjena, a s vremenom će ih možda biti još. Neke su loše, ali ima definitivno i dobrih.