Ja sam možda zahtjevna ili ne , ne znam....
Moji roditelji su mi blizu,ali većinom mi idemo kod njih,nekako volim kad odem tamo i osjetim onu toplinu koja me grijala cijeli život.
Moja mama me svakodnevno zove i uvijek pita kako se osjećam,jesam dobro...
A sveki s kojom sam svakodnevno me još nikad nije pitala kako se osjećam.Mislim, pazi ona na mene,neda mi da radim po kući,ona će ovo-ona će ono...A ja ipak očekujem da me nekad pita nešto.Juče sam malenu vodila na bal pod maskama i ona je pošla s nama.Kad mi je postalo vruće i sparno,nisam imala zraka,rekla sam joj da idemo kući.Ona je digla nos,što sada idemo kad je najbolje.Pa ženo, kad se moje djete ne buni,šta mi se ti imaš buniti.Ili sam joj prvo trebala opisati kako nisam dobro,kako mi se manta

u onoj buci da joj ja objašnjavam šta mi je...Ja se inače ne volim žaliti,nikad joj ne govorim da mi je loše ili da me boli,ne volim kad se diže panika oko mene.Kad sam pošla roditi svoju curku,dobila trudove,dr.rekao da ostanem ili samo da odem kući po torbu.Ja odem kući,istuširam se i sjednem u fotelju zatvorim oči i pokušavajući se opustiti kad dođu trudovi.Bolilo me jeste,ali nisam stenjala po kući,trebam roditi i gotovo.Njoj pričam između trudova šta je dr. rekao.Kaže ona ma kakvi su ti to trudovi,nećeš ti danas roditi.Ta žena nije vjerovala da sam rodila dok nije vidjela djete.Rodila sam naravno taj dan,dva sata poslije već sam otišla u rodilište.
Ne kažem da joj nije drago za moju trudnoću,naravno da jeste,ali meni je dovoljan onaj mali znak pažnje,da me upita kako sam.Svi me ljudi to pitaju,samo ona ne
