Moram se nekome požaliti, malo ispuhati pa reko mogu ovde na brbljaonici. Cure koje prave torte će me najbolje i razumjeti, mrzim popravljati nešto što krene ukrivo!
Dakle, ja inače pravim torte za prijatelje i obitelj. I prijateljica me prije više mjeseci zamolila da joj napravim tortu za sestričnu, ja rekla OK, i zaboravila na to. I ona mi prošle sedmite govori da joj torta treba u utorak ujutro. OK, nije problem, znači moram je praviti u nedelju ili ponedeljak (uzmite u obzir da imam osmočasovno radno vrijeme, dvoipogodišnjaka u žaru tantruma plus ramazan je mm posti i kuhaju se iftari koji su uglavnom sastavljeni od više slijedova jela za dosta ljudi). Ja računam nemam ni u nedelju ni u ponedeljak nikog na iftaru, budem ja tortu ko od šale.
No, nema šanse da sve prođe tako jednostavno!

JUče me zove zaova i naručuje se na iftar u ponedeljak jer kao oni mogu samo taj dan i nijedan drugi

Ja OK, šta ću sad, nekako ću sve srediti valjda.
Juče mm dolazi sa posla i kaže da mora i danas raditi. Već mi je tu pao mrak na oči, al opet, ne mogu tu ništa. Danas sam jedva čekala da mm dođe sa posla da mogu početi sa tortom za prijateljicu i kad sam je krenula praviti, sve što je moglo proću ukrivo pošlo je ukrivo!
Kora se nije htjela ispeći, puding se skroz zgrudvao, fondan mi se mrvi, buttercream nisam još ni počela, ne znam šta da kuham sutra, samo kad pomislim da sutra moram poslije posla milion stvari napraviti muka mi je. Naravno da sam jutros ustala na lijevu nogu i ništa mi se ne da raditi a moram. Uhhhhhhhhhhhh
Zapravo prokleti puding je bio okidač sveg nezadovoljstva što se nakupio, tako ja maloprije sjedim i plačem i cijedim prokleti puding da razbijem grudve, mali mi se penje na glavu hoće i on kašikom po cjediljki, a mm je zgodno već prije sat pobjegao malo odspavat u drugu sobu.
Sad mi je malo lakše. Malo sam se ispuhala, kora je ispečena (napokon) u stanu je milion stepeni al bar puding više nije grudvast (doduše ruke me od kašike bole ko sam vrag).
