U moru svih strucnjaka - kako uopce odgajati dijete?

[Dulcineja]

Nikky, doimaš mi se zabrinuto i opterećeno. Slažem se s drugima da je dobro razmišljati o sebi kao roditelju i osobi, ali nemoj se usredotočiti na ono što ti se čini kao tvoje pogreške. Opusti se, nasmiješi se ovom danu i djetetu, kreni toplo, otvoreno i s povjerenjem u sebe i u tvoje dijete. Možete vi to i uglavnom vam dobro ide. Ne postoji kod ljudi savršenstvo. Kad pogriješiš, lijepo iskreno reci malcu oprosti i živi dalje. Velika pusa.

[zeezee]

uff, ja nemam dvoje pa da mi je jedno priredilo iznenađenje svojim otporom prema odgoju, svojom buntovnošću...moj jedan jedini je poprilično takav i prilično je teško s njim ponekad izaći na kraj. a teško mi je i gledati čuđenje kod prijatelja i poznanika, pogotovo prijatelja od kojih očekujem da me poznaju i da znaju koliko pažnje i energije posvećujem svom sinu od trenutka kad se rodio i da ne budu zabezeknuti kad vide neke njegove ispade s primjedbama 'ja bih to ovako riješio, moj/a XY to nikad ne bi tako, blabla...' . Ja nisam očekivala da ću zbog svoje predanosti njemu biti uvijek u stanju lako riješiti svaku kriznu situaciju i dobiti ga na suradnju - radim u školi, imala sam prilike vidjeti nebrojeno klinaca čiji su roditelji brižni, zainteresirani, koji još k tome imaju divnog brata /sestru, a oni nižu problem za problemom... sad ću biti zločesta, ali drago mi je da su jedni 'mudri' prijatelji dobili drugo dijete koje je preslikano moje, pa da malo vide i tu stranu medalje....

i ja sam probavala time-out,fini, smireni razgovor, vikanje, kaznu, načitala se knjiga i nakon svega se osjećala još samo nesposobnijom. pa sam prestala. ako radi ono što ne smije uvijek mu dam do znanja da je tako, da se to ne radi iz ovog ili onog razloga i nadam se da će to jednom doprijeti do njega. iznimno je inteligentan, ali emocionalno uopće ne stiže svoju dob. i to se nadam da će jednom stići, pa da će sve te pouke i tupljenje napokon pasti na plodno tlo. on je jednostavno pretvrd, preinatljiv da pojmi koliko sam sebi ponekad otežava. njmeu time-out ponekad stvarno treba, da se smiri, sabere i često onda shvati da radi kraval ni zbog čega. ponekad pali samo čvrsti zagrljaj dok se ne smiri, ali to ne znači da neće biti baš nikakvih posljedica. znači, zna da ga volim i dalje, ali, ne, neće dobiti crtić ni sutra ujutro, zato što je sad zbog crtića, u deset navečer napravio kraval i urlao da sam mislila da će nam policija doć na vrata, gađao me igračkama, rekao da će me tući, ubiti i sl.....

[Nikky]

zeezee

opisala si u potpunosti moga sina. i ja imam taj osjecaj da je on fizicki napredan, pametan ali da je u emocionalnom zaostaktu. cini mi se da su svi njegovi vrsnjaci nekako zreliji od njega. cesto imam osjecaj da jos uvijek imam malu bebu. to me ponekada plasi jer ne znam kako ce se dalje razvijati, kakvi me svi problemi cekaju i koliko ce se uklopiti u drustvo. znam, ima samo 2 godine ali ipak...
i ja si nekada pomislim, kada me netko pili o odgoju a ima super mirno dijete, da bih bas voljela da im drugo bude malo nemirnije. znam da sam zloco ali mi se cini da ljudi ne razumiju da ima djece i djece i samo zato sto je njihovo super lako odgojivo, da to ne znaci da sam ja losa mama.

mene jos uvijek pere pritajeni osjecaj griznje savjesti jer sam mu nesvijesno uskracivala ljubav kada je bio zlocest. ali to znam da sam naucila od svoje mame koja je bila jako emocionalno hladna i uvijek se durila oko svega. time mi je jos gore.

a ponekada osjecam da je roditeljstvo stvarno pre "jako" za mene. kao da cu se slomiti pod tim teretom odgoja druge osobe. znam da zvucim malo trknuto ali nikada nisam niti tvrdila da sam 100% zdrava.

[pčelica_maja_23]

definitivno, ne m ožemo uvijek primjenjivati atačment princip pa ponekad viknemo ili puknemo.
jako je važno ovo što dulcineja kaže : ispričati se djetetu. biti uz njega iako vičemo, pomaziti ga i smiriti se.
to ublaži posljedice tih reakcija, to daje djetetu sluku o nama kao onima koji griješe i podnose poslijedice. u toj dobi do 3 godine nije bitno što smo rekli, već kako smo to rekli i izveli

[Diami]

Mi smo jutros imali gadan okršaj, sinko moj i ja... Uf, baš smo se namučili... I naravno da nisam uspjela ostat mirna... kad smo se ispucali onda smo se pomirili, ispričali se... Al da je moglo drugačije, moglo je, no eto, događa se....

[Nikky]

nazalost, ne mozemo biti savrseni

[pčelica_maja_23]

možeš li nam dati konkretno što je bilo? da i mi nešto naučimo

[Diami]

Ma kad sad naknadno zbrojim, hrpa glupih sitnica. Nemam volje sad u detalje pisati, al uglavnom on je zezao M, pa počeo luditi zbog sitnica i počeo me tući, ja ga sprečavam, ponavljam da se ne smije, on nastavlja, ja se hoću maknut da se ohladim, on se vješa po meni i ne da mi hodat, ja poludim... Nekako smo bili oboje na rubu živaca i bilo je dovoljno malo iskre da poludimo...

Jako me ljuti kad zeza M, iako mi vele da je normalno za dob, nek ignoriram i što ja znam, al on kad vidi da ju pogađa krene još više... Pa kad krene lupit malu iz puke obijesti jer nešto ne može dobiti ili biti po njegovom kako je taj tren zamislio...

Kad se smiri hoće se ispričat nekad, zna reć neću nikad više, a ustvari sve više i više to radi... Probala sam blagi pristup, probala sam time-out, pa opet s razumijevanjem, al i dalje to radi... Ne znam više kaj da radim, osim da se nadam da će ubrzo proć...

[rucho]

nisam procitala niti jednu knjigu.... od verbalnih napada mudrih ostalih koji su to kao vec prosli branila sam se rezeci..... isla sam po svom instiktu i prema djetetu... malkice sam ubacila i nekih mjera koje je moja mama na meni primijenila..... ostalim mamama djelujem hladni bezosjecajni urlajuci zmaj........ al ne cini mi se da je girica istraumatiziran..... ima jako jak karakter zna se borit za sebe i koristit svoje umilno lice da se izvuce iz nepogoda..... znamo se "svadit" al uglavnom moje misljenje je da pregovora nema..... imas granice koje ne smijes preci jer su postavljene za tvoje dobro i ako ne poslusas slijedi kazna (primjerena dobi.... ona "rucna" slijedi ako je izuzetan rizik kao npr penjanje na prozor koje je trenutno "u djiru").... urlanje i vristanje zavrsava tim time-outom kako vi nazivate uz rijeci "kad prestanes mozes doci pa cemo popricati"....... ponekad je uporan u plakanju a ponekad odmah stane i dodje... onda ide "mir mir do neba" i pitanje zasto se tako ponasao.... narafski da zna odgovor....

ja sam inache nesigurna u samu sebe i ne volim se bas puno i naravno da uvijek sumnjam da sam losa mama ali..... takav kakav jest ne bi bio da je moje lose maminjanje ostavilo traga na njemu..... zar ne? a svi ti bjesovi i ispadi samo su izras djecje nesposobnosti da se svadi i ljuti kao neki odrastao covjek..... oni nemaju sram i ustogljenost i svijest o ogranicenjima kao mi i zato se tako ponasaju... blago njima zavidim im na tome.... ......ali bez malo "stegovnih mjera" u djetinjstvu postoji opasnost da dobijes odraslog samodopadnog covjeka koji ne sljivi cinjenicu da svaki cin ima posljedice dobre i lose i da o tome treba promisliti jer nece utjecati samo na njega/nju vec i na ljude u najblizoj okolini.....

[myownhero]

meni osobno su jako pomogli i pomažu ovi: http://peacefulparent.com/ http://www.naturalchild.org/articles/ na engleskom su al za one koji razumiju stvarno neprocjenjivo dobri članci (imam i njihovu knjigu) koji su mi promjenili način gledanja i shvaćanja odgoja i djece. ukratko sve se svodi na razumijevanje, toleranciju, uvažavanje djetetovih potreba, želja i osjećaja i tako dalje. tu bi se moglo puno reći, jedno pravilo po kojem se ja trudim živjeti općenito a pogotovo primjeniti u odgoju je ponašaj se prema drugima kao što želiš da se drugi ponašaju prema tebi. djeca uče iz onoga što vide najviše, tu je jako izražajno ono pravilo da djela govore a ne riječi, iako su i riječi bitne ali one trebaju biti u skladu s onime što radimo. najveći problem se uvijek svodi na samokontrolu jer je jako teško uvidjeti i zadovoljiti tuđe potrebe kad tvoje nisu zadovoljene i ono što mene a vjerujem i mnoge muči je nedovoljno razumijevanje tih principa u konkretnim situacijama ali idem k tome, polako sve sjeda na svoje mjesto i kad vidim na koji način takve pozitivne promjene utječu na moje sunce i nas odnos znam da se sve isplati i imam jos vise motivacije za dalje. on sad ima 5 godina i znam da sam dosad napravila brdoooo greski zbog kojih jako zalim ali nema smisla osjecat griznju savjesti, pa sam usmjerila taj osjecaj na jos veci poticaj da smanjim sto vise mogu te greske i povecam dobro djelovanje.

nesto malo konkretnije sto ja pokusavam primijeniti npr. u kakvoj god se konfliktnoj situaciji nasli bilo bi dobro slijediti ova 3 principa: koncentrirat se na emocije a ne ponašanje; zapitat se zasto bi se mogao osjecati tako kako se osjeca; razumjeti, uvažiti, ponuditi pomoć i izbor

sto se tice toga da se neki boje da je prekasno, nikad nije kasno. ja mogu reci iz vlastitog iskustva sa svojim roditeljima, prosli smo kroz svakakve faze i bilo je u djetinjstvu mozda vise negativnog nego pozitivnog ali u zadnjih par godina zahvaljujuci nekim promjenama u zivotu i moja mama se dosta promjenila, puno toga je shvatila, mi smo ju puno bolje upoznali i uspjeli razumjeti i njen nacin odnosa s nama se puno poboljsao i meni jako puno znaci i zahvalna sam joj na mnogim stvarima. prve tri mozda jesu najvaznije, ali cijelo djetinjstvo i ostatak zivota je iznimno vazan takoder. roditelji jesu i uvijek ce biti jedni od najvaznijih ljudi u nasem zivotu. koliko su odrasli ljudi sposobni mijenjati se toliko i još deset puta vise su sposobna djeca i mislim da nema tog djeteta koje nece pozitivno reagirati na pozitivne promjene, pogtovo sto su vise dosljedne.

stvarno je lijepo vidjeti ovakvu temu i toliko roditelja koji se trude i razmišljaju, nažalost imam osjećaj da je takvih roditelja jako malo ili je bar u mom okruženju tako. često imam osjećaj da ako započnem razgovor o odgoju djeteta i pogotovo ako idem malo dublje u temu da misle da pametujem, da sam prenadobudna, da još ne znam što je život (pošto sam mlada mama) i slično a vrlo rado bih htjela da sam okružena ljudima koji makar se i ne slagali samnom barem razmišljaju malo više o tome i spremni su saslušati što imam za reći.

negdje sam procitala ovaj savjet: prikupi najvise informacija sto mozes i onda djeluj onako kako ti osjećaš da je najbolje. ne postoje savrseni roditelji, savrsena djeca ni savrseni odnosi. ali postoje oni koji se trude i oni koji ne.