Ja sam kao jedna neviđena gotovanka ovako zamišljala svoje majčinstvo: beba mirno spava u svojoj sobi, tata radi, ručakk je već skuhan (ovo, naravno, pišem u pasivu jer vršitelj radnje nije poznat ili nije važan
) i serviran na stolu a mama napr. šije... ili gleda svoje omiljene serije... itd. 
Nisam puno razmišljala. Jesam pomalo čituckala štošta, no uglavnom sam se vodila, kao i toliko puta u životu prema onome "ma riješit ćemo sve u hodu, sve će to doći na svoje... kako žene tisućama godinama prije mene, tako ću i ja...nigdar ni bilo da ni nekak bilo..." ;-)
Ipak, moram reći da je bilo dosta straha od poroda, koliko će to boljeti (naravno, bit će prirodan porod), kao što to uglavnom i optrećeuje prvomajke (haha, pazi ovu dvosmislenu riječ), straha da se ne udebljam previše i nade "joj, da bar budu blizanci".
No, kad se radilo o dojenju, tu nikako nisam mogla uspostaviti kontakt sama sa sobom. Nisam mogla zamisliti ta svoja dva grudna atributa kao nečije hranilice. Nikako. Nisam uopće mogla zamisliti sliku sebe kako dojim. Ali u principu, bila sam za dojenje. Hm, ili je to isto bilo iz gotovanstva - moja mama je dojila nas svo četvero, i to kasnih 60-ih godina, kad je adaptirano bilo u "naletu", pa rek'o, valjd ću i ja..
u svakom slučaju će mi mama biti od savjeta i pomoći.
Naravno, ali naravno da je apsolutno sve, od početka do kraja trudnoće te od početka do kraja dojenja bilo za 180°drugačije nego u bilo kojem zakutku mojih misli
Kao prvo, dijete je ranije rođeno, mjesec i po dana.
Naravno, carski.
Ode mališa u inkubator, a meni grudi puuuucaju.
Šta sad? Šta to znači izdajati se? :conf :conf Kako? Pa ne valjda onim muzilicama, pumpicama
koje sam u prolazu ošacovala dok sam se dvoumila oko dezena bodija ili dubine kadice...
Ili, avaj, pa ne valjda da me sestra onako krvnički masira kao što je jedna, na svoju nesreću pokušala?
Ne'š majci, ne, ne.
Ja to moram u svom stilu odraditi.
Na stranu šala, ali taj prvi dan (4. od poroda) kad mi je mlijeko nadošlo bilo je strašno. Jednostavno nisam mogla izdojiti ništa. Nit aventovom izdajalicom, nit pumpicom, ama ništa. Ciiiijeli dan pokušavala, mislim da sam i imala nekakvu temperaturu, sestre ulaze i izlaze, niti jedna baš nikakva pametan savjet, čak štaviše - sve gore od gorega. Stid me je i reći šta su neke od njih "savjetovale" i govorile, a na što sam ja, (tada) u neobranom grožđu onako neuka i tupava nasjela.
Pa šta da radim, majko mila? Moja majka rođena ne zna šta da mi savjetuje, samo me tješi. Mm, avaj... kažem, traži nešto na internetu, ali ajme, ne zna engleski...ne zna kud će sa sobom.. unezvjeren, pogubljen.
Donio mi par tekstova, peh, pa nijedan s rode (doduše, nisam tada ni znala za ovakvu vrstu pomoći, forumske pomoći
)...uspio ipak negdje iskopati jedan prekrasan tekst na nekoj nemamblagevezenidanaskojoj stranici, gdje je bilo sve o nedonoščadi, a u sklopu toga i izdajanju koje uz nedošeno dijete neminovno ide - za one majke koje žele dojiti. 
Tu je bio savjet da se mama mora smiriti i opustiti te staviti sliku svog tek rođenog djetea pred sebe kao motivaciju.
Eh, problem je bio što je mališa stvarno strašno izgledao taj prvi dan. kao mali mišić mokri, kilu i po težak, sav nekako siv, tuužan, ajoooj.
Ali, ništa sada, idem u akciju. Moja cimerica zaspala, večer je, slijedi pokušaj izdajanja po ne znam koji put taj dan, grudi živi kamen, oblog od toplog ručnika preko njih, sliku pred sebe
i - jupiii, ide
Bilo je tu nekih 30-ak ml kolostruma + mlieka (za sve majke nedonoščadi to je uuuuspjeeeeh), odnijela ja pooonosno bočicu na intenzivnu - i tako je krenulo. Svakim danom sve bolje, sve više mlijeka, mali papa, i tako neka dva tjedna.
Onda je mališa otprilike bio spreman i da sam počne sisati, ali - hehe, novi problem, uvučene bradavice. :bonk
Ta tko bi još i na to pred porod mislio?
Ništa, ajd sam nova čuda tehnike savladavati - te nesretne nastavke za dojenje. Ma, kad sad razmišljam o našem dojenju prva tri mjeseca, pa to je bila čista tehnika i matematika, ništa instinktivno nit "samo od sebe", uf.
Mališi ti nastavci nisu smetali, on je od prvog (odn. svog 14-og) dana navalio sisati k'o gladni ćuko, samo što nije počeo režati... muško jedno
No, nije baš uvijek bilo ugodno namještati te nastavke na bradavice, a onda i njega namještati na te nastavke
dok ljudi dolaze u posjet svojim bebama, i tako, malo usput gledaju i nas kako dojimo naše bebe u tim boksovima za nedonoščad. Jer, maleni je bio mjesec dana u bolnici.
Nakon toga sam dojila još mjesec i po na nastavke, ali sam mu davala uvijek prije toga da proba i bez njih... dok nije uspio sisati sasvim fino bez ikakvih pomagala i pomoći.
Ostalih godinu dana dojili smo bez iiikakvih, ali baš ikakvih problema. Jedan skroz blagi zastoj riješen listom kupusa i ništa više.
Nisam imala puno kontakata s onim negativističkog stava prema dojenju, nažalost, ili poslovično, bila je jedino moja sveki ta koja je "za dojenje, ali, sitan je mali, možda bi mogao još nešto čvršće pojesti".
Eto, koliko sam sve to burno proživljavala vidite koliko sam se raspisala. Ali, zato što sam stvarno jako ponosna na sebe što sam se tako dobro snašla u svemu tome, baš kako rekoh u uvodu "playing by ear".
Moji zaključci nakon svega, odn. ono što sam ja naučila jest:
- nema veze ako zbog okolnosti dijete jedno vrijeme mora miješati majčino mlijeko i adaptirano, niti je presudno ako kombinira dudu, bočicu i siku (a bogami i sondu, moj je sve to probao u bolnici) - sve se opet da usmjeriti ka dojenju i samo dojenju; odn. u mom slučaju je ona "ne daj djetetu bočicu ili dudicu da se ne odvikne od dojke" ipak samo bapska priča
- uvriježeno je (hm, makar među sestrama i liječnicima na mom odjelu( da nedonošene dijete mora imati nekih 2 kg otprilike da bi smogao snage da uopće sisa, ne treba pokušavati ranije; wrong! nisu sva nedonošena djeca uspavana i nemoćna, moj je već sa 1800 g bio spreman itekako povući :papica
Jesam malo udavila?
2014. 
svekrva(moja djeca su odrasla na adaptiranome samo ti nju hrani na bocu ne hranis se ti zdravo da je mlijeko dobro 
.... ),pojedini prijatelji ...najvecu podrsku mi daje MM i moji roditelji i slazu se samnom da sto duze dojim da je bolje za nas obje.
