Deset načina nerazumijevanja djece

[Duga]

Duga, uzasno je opasno osloniti se na vlastitu, subjektivnu, procjenu bilo cega kod djeteta. Nisam protiv promatranja djeteta, ali sam svakako i za knjige, a ne za napabircenih deset savjeta.

Pa ja sam tu prva i uvijek prva kojoj je dijete na oku i koja ga treba promatrati kroz život i sudjelovati u životu, a ne samo promatrati i kroz sve to ja ću doći do nekih zaključaka i nakon donešenog zaključka sam ja ta koja procjenjuje situaciju i odlučuje kako reagirati.
Procjena roditelja je svakako bitna stvar (u živoj nadi da će procjene u najvećem broju puta biti dobre iako su subjektivne - naravno )...pa tko bi ga trebao procjenjivati u prvom trenu?!
Nisam protiv knjiga, naravno, ali nisam pristalica da me knjiga vodi kroz život s mojim djetetom...Dobro je svašta pročitati, ali meni ne treba uputa za upotrebu, a često me te knjige na to podsjećaju...i često imam dojam da ih Amerikanci plasiraju (one truć-buć, a ljudi kupuju...)

[swenova mama]

nas dvije bi se slozile pogotovo po tom pitanju da ameri plasiraju gomilu odgojnih teorija i teza s nakanom da dignu novac.
Ali, jos uvijek mislim da treba procitati gomilu knjiga, iz njih uzeti i primijeniti ono sto je najlogicnije i najprihvatljivije u odnosu prema djetetu.

[Ejla]

Ja mislim da svaki čovjek čim se rodi započinje s procesom učenja i taj proces traje sve do časa kad zaklopi oči zauvijek.

Danas misliš da si najpametniji i 100% u pravu, prođe 10 godina i shvatiš kako si tada u toj i toj situaciji bio glup i naivan...

Radim s djecom 16 godina, roditeljski staž sam započela prije 14 godina, imam troje djece, niti sam izgubljena niti nesigurna, naprotiv...

Ali stalno i stalno sam otvorena za novo, novo-staro, upijam sve ko spužva, važem, uspoređujem s iskustvom koje već imam.

U našoj struci stav je takav da se usavršavamo do kraja našeg radnog vijeka, nikada ne dođeš do kraja, uvijek možeš nešta bolje i nešta drugačije napraviti.

Iz tog razloga mislim da ne postoji savršenstvo i da trebamo uvijek ostati otvoreni prema svim spoznajama koje nam se nude.

Tek kada dođemo do kraja puta, kada podignemo djecu koja su izrasla u zdrave, poštene, mlade ljude, kada uživaš u njihovoj ljubavi i pažnji pod stare dane jer kažu:"Mama, tata, vi ste meni uzor, vi ste bili moj poticaj, moja podrška, moja utjeha..."

Tada ću znati da sam položila. Test roditeljstva najduži je, najteži i najzahtjevniji test koji možemo položiti u našem životu.

A možemo i pasti.

[Duga]

...Tek kada dođemo do kraja puta, kada podignemo djecu koja su izrasla u zdrave, poštene, mlade ljude, kada uživaš u njihovoj ljubavi i pažnji pod stare dane jer kažu:"Mama, tata, vi ste meni uzor, vi ste bili moj poticaj, moja podrška, moja utjeha..."

Tada ću znati da sam položila. Test roditeljstva najduži je, najteži i najzahtjevniji test koji možemo položiti u našem životu.

A možemo i pasti.

Šta misliš koliko je roditelja doživjelo da im djeca dođu i kažu ovo?!
Ja mislim jako, jako malo iako su se trudili biti dobri roditelji (nekad manje nekad s više uspjeha...nema savršenih roditelja niti savršene djece).
Da li ću "položiti test" ili ne - nemam pojma, da se ne propitam po tom pitanju - propitujem se i trudim se, da ću puno puta pogriješiti - nažalost, sigurno hoću (i već sigurno jesam)...pokušat ću o roditeljstvu ne razmišljati kao o testu koji trebam položiti i jednostavno (premda je to jako komplicirano) biti i živjeti život sa svojim djetetom...i onih 10 točaka iz uvodnog posta nisu 10 točaka kako odgojiti dijete - to je tek par napomena gdje se svi kad tad "spotaknemo" i služi nam kao mali podsjetnik da se ne spotaknemo često ili da se na vrijeme uspijemo uspraviti da ne fljasnemo facom o pod.

[mamaiAM]

Ejla, baš si to lijepo rekla!

[Ejla]

Hvala mamaiAM!

Duga, možda sam ja posljednji romantik na ovom svijetu i posljednja naivna blesa, ali ja još uvijek vjerujem da nije baš sve toliko crno i da još uvijek ima roditelja koji dožive da im djeca budu na ponos i diku i da im je srce puno.

Mislim da je tu prisutno ono "Dobar glas se daleko čuje, al zao još i dalje!" pa se možda uvijek pročuje ono loše, tragično i razočaravajuće. Sve je puno takvih priča.

A one obične, ljudske priče, normalne su i nemaju potrebe biti ispričane. Dovoljne su same sebi i glavnim glumcima koji u njoj uživaju.

Moj srednji sin četiri je dana ležao u temperaturi 40. Treću noć, oko dva ujutro, skidala sam mu temperaturu, davala lijek, mijenjala obloge, gladila po kosi...Ležao je sav crven, drhtureći, sklopljenih očiju, i onda iznenada rekao(ima 12 godina): "Mama, ja tebe jako puno volim. I tatu jako volim..."

Srce mi je naraslo za dva broja od ganuća, pitam ga šta mu je došlo, on kaže nešta u stilu kako mi njega njegujemo i brinemo se za njega... I tak...

Nije da se mi ne mazimo, ili ne izmjenjujemo nježnosti ili riječi ljubavi, ali to je bilo nekako posebno.

Ili kad mi dođe kući od kumića i kaže kako je pomogao nekoj bakici u invalidskim kolicima preći preko ceste i još ju je gurao dio puta i pomogao joj potražiti novčanik iza leđa za koji se ona uplašila da ga je zaboravila u crkvi... Pa ga je ona pohvalila kako je dobar i strpljiv... KOliko dvanaestogodišnjaka će to napraviti? Možda ne puno, ali moj je napravio i ja sam jako ponosna zbog te epizode u njegovom životu.

Sad je na pragu puberteta, čeka me najosjetljiviji i najopasniji period njegovog odrastanja. I jeza me hvata od svega što je današnjoj mladeži na dohvat ruke i svih iskušenja s kojima će se suočiti. A mi baš ne možemo puno napraviti. Šta smo napravili do sada s našom djecom - napravili smo. Došlo je vrijeme da ptići napuste gnijezdo. I sad će se vidjeti kako smo ih naučili letejeti?!

:conf

[Duga]

Ejla, imaš krasnog sina sudeći po tvom pisanju