Hvala mamaiAM!
Duga, možda sam ja posljednji romantik na ovom svijetu i posljednja naivna blesa, ali ja još uvijek vjerujem da nije baš sve toliko crno i da još uvijek ima roditelja koji dožive da im djeca budu na ponos i diku i da im je srce puno.
Mislim da je tu prisutno ono "Dobar glas se daleko čuje, al zao još i dalje!" pa se možda uvijek pročuje ono loše, tragično i razočaravajuće. Sve je puno takvih priča.
A one obične, ljudske priče, normalne su i nemaju potrebe biti ispričane. Dovoljne su same sebi i glavnim glumcima koji u njoj uživaju.
Moj srednji sin četiri je dana ležao u temperaturi 40. Treću noć, oko dva ujutro, skidala sam mu temperaturu, davala lijek, mijenjala obloge, gladila po kosi...Ležao je sav crven, drhtureći, sklopljenih očiju, i onda iznenada rekao(ima 12 godina): "Mama, ja tebe jako puno volim. I tatu jako volim..."
Srce mi je naraslo za dva broja od ganuća, pitam ga šta mu je došlo, on kaže nešta u stilu kako mi njega njegujemo i brinemo se za njega... I tak...
Nije da se mi ne mazimo, ili ne izmjenjujemo nježnosti ili riječi ljubavi, ali to je bilo nekako posebno.
Ili kad mi dođe kući od kumića i kaže kako je pomogao nekoj bakici u invalidskim kolicima preći preko ceste i još ju je gurao dio puta i pomogao joj potražiti novčanik iza leđa za koji se ona uplašila da ga je zaboravila u crkvi... Pa ga je ona pohvalila kako je dobar i strpljiv... KOliko dvanaestogodišnjaka će to napraviti? Možda ne puno, ali moj je napravio i ja sam jako ponosna zbog te epizode u njegovom životu.
Sad je na pragu puberteta, čeka me najosjetljiviji i najopasniji period njegovog odrastanja. I jeza me hvata od svega što je današnjoj mladeži na dohvat ruke i svih iskušenja s kojima će se suočiti. A mi baš ne možemo puno napraviti. Šta smo napravili do sada s našom djecom - napravili smo. Došlo je vrijeme da ptići napuste gnijezdo. I sad će se vidjeti kako smo ih naučili letejeti?!
:conf
Petra 1993.
Zvonimir 1995.
Vjekoslav 2004.